I sad ja, Jozef K. više tako ne mislim

Piše: Slavko Mandić

Reče mi jedan čoek na jednome mjestu da nije dobro u ovom času napadat opoziciju. Jer skoro da je sudnja ura, pa se valja aždajama oduprijeti onim što imamo na raspolaganju. A to po njemu znači da je dobro kad još uvijek ima ko da se oglasi i prozbori makar slovo i pušti glas u parlamentu, ili se oglasi u malobrojnim medijama koji su još uvijek ostali neprodati tuđinu. Dovoljno je i toliko, u odnosu na ništa. Za sad onoliko koliko ko i kad može. Jer, svaka mala pripomaže. A kad se steknu uslovi, a moraju jednom, onda će se najbolje viđeti koliko je bila značajna svaka ta mrva podrške opštem crnogorskom dobru na koje sad, najčešće iz kafanske udobnosti, nadire dostina najčešće neutemeljenim kritikama i to pod motom nacionalne zabrinutosti. I ko je ko i kakav je  bio i ko li je podržao sva nastojanja da sačuvamo našu Crnu Goru od propasti. Očekivao sam i nastavak koji je izostao, da će one koji prozbore naglas što ne bi smjeli, stići kletva patrona nad idejom herojske odbrane domovine. Kad se dogodi i kad se agresor umori od nasrtaja, rekog u sebi da me ko ne čuje. A on mi, umjesto očekivanog reče da možda po malo i besprizorno djeluje ta scena priličko situirane svijesti u akciji opskrbe kritikom onih koji se makar odupiru koliko sami mogu. A da je takvih više drugačije bi nam tice pjevale.

Ono što mi je taj jedan u nastavku kazao, mada ne toliko uspješan u interpretaciji namjere je: ne diraj u ono malo onoga što nam je ostalo, da i to ne izgori u ovom strašnom ognju koji nam se nad domom uždio i prijeti da sasiječe u korijenu naše postojanje na ovim prostorima. Satre nas i pretvori nam duhovnost, dugo istorijsko trajanje i tradiciju kojoj su se divili mnogi, u prah i pepeo. Da ne ostane ni kam na kamenu. Da nikad više nema đe iskra naći udar i kamenu i najaviti slobodu Crne Gore i njenog naroda za dovijek.
Zato muči, razumjeh poruku za ono što bih možda pomislio da rečem javno, ali eto pukom srećom još nijesam. Taj jedan čoek, na tom jednome mjestu spriječi mi naum, koji možda jeste, a prije nije imao namjeru da izađe van prostora uma koji mu  je unaprijed omeđen. Za svaki slučaj i da svakome bude jasno, odbrambeni mehanizam je odbranio od mene, i meni sličnima, svu onu čvrstinu crnogorskog opozicionog djelovanja koga treba zalivati, njegovati i gajiti svakodnevno. Na tome mu hvala dovijeka.

Reče mi u nastavku taj isti da ne treba:  Ni po koju cijenu dirati u Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti, jer nam ona priprema epohalnu Enciklopediju, koju će, kad se jednom obzani moguće imati ko od Crnogoraca da prelista. Ako ikoga od nas više bude i ako tih takvih ostataka nakon svega bude volja da se bave tim davno napuštenim śećanjima. Ne diraj, reče mi, ni na nevladine organizacije, intelektualnu svijest, studente, čija je, velim mu nažalost jedina vrijednost raskošna mladost, i ništa više. Bi mu krivo, ośetih, pa se povukoh da branioca ne strefi daleko se kazalo kakav šlog od ijeda.

Đavo mi ga izio, za sebe rekog, pitajući se što mi bi da pokrećem priču kojoj nijesam vičan. Ko sam ja, kako bi se često zapitao jedan moj drug čija je svaka odavno na mjestu, da donosim sudove. Za razliku od mene, on je sudija u jednom vremenu i na to ima puno pravo. Ali, kao svaki znalac, nesiguran je u odluku, jer mu je sumnju nauka dodijelila kao vječitost vlastitog trajanja.

Dok śedim i pišem ovo, smijeh mi navire i koja suza u krajičku oka. Od tolikog smijeha, razumije se. Zamislite, htio sam da promijenim, kako sad moderno zbore tuđicama navodno učeni, nekakav narativ. Pa da rečem da opozicija ne istupa snažno i da javnost ne podstiče dovoljno na reakciju zbog žestokih udara vlasti na demokratiju i tradicionalno antifašističko postojanje. Htio sam da rečem da mora da se izađe iz parlamenta na ulicu. Da se građanskim protestima pokaže vlastodršcima da im neće proći zla namjera. Da se pozove na građansku neposlušnost i zatraži od sistema da mora  početi poštovati zakone i Ustav ove države. Da se ne dozvoli fašističko djelovanje Crkve Srbije i njenih popova, koji su preobučeni u mantiju i zarasli u brade, stvarni BIA ekstremisti.

Tačno je da opozicija svojim dostojanstvom i etikom jasno ističe razliku između Crnogoraca i onih koji žele prisilno da učine da to nijesu, ali je takođe jasno da to ne daje rezultat. Mislio sam da je tako, dok me jedan čoek ne ubijedi da to nije tako. I sad ja, Jozef K. više tako ne mislim.
Ali da vam prije toga rečem što sam još mislio. Kad je opozicija onako „žesoko“ ustala protiv Dritanovog poklanjanja (bolje reći izdaje) naših duhovnih vrijednosti, crkava i manastira, pa i grobova naših đedova i očeva, prađedova i čukunđedova, mislio sam da je došlo vrijeme da se organizuju protesti svakodnevno, brojni i s jasnom porukom da Crna Gora to dozvolit neće i da Ustavni sud presudi u korist vlastite države a ne Srbije i tuđe crkve. Ali, izgleda nije još. A kad će, kako nam u Đekni rekoše, ne znamo još.

Mislio sam i da treba jasnije i glasnije progovoriti na ulici i za Kruševo ždrijelo, zbog čega nas je morala ujediniti naša pređašnja solidarnost, koja se u ovom vremenu nešto baš i ne primjećuje dovoljno.

Griješio sam Bože, kazao bih da sam vjernik. Ali, nijesam, mada vjerujem u neke sile dobra, koje na kraju satru i pobijede svako zlo i u nama i drugima oko nas. Naročito u tim drugima. Mada mene više boli ono čiji se oblik kroz pizmu nadaleko čuvenu crnogorsku, uvukao u svaku poru našeg bitisanja. To mi smeta i ono me boli. Možda sam zato, po riječima jednog čoeka skrenuo s puta blagosti prema opoziciji. Da ne pominjem Akademiju za koju, da ne piše tu Enciklopediju zaduženu za opšte spasenje i neophodno uskrsnuće Crne Gore i crnogorstva, ne bih ni znao diše li u ovom opštem temperaturnom haosu. Političkom i vremenskom. To isto važi i za golemi broj NVO bivših litijaša, a sada prkosnih ćutologa.

Ali, priśetiću se priče s početka. I prestati da mislim. Kritički i drugojačije, kako se znao jedan organizovani ranije ćoškati izrazima. Jer oni (opozicija) djeluju u granicama svojih moći i namjera.

Malo li je, rekog sam sebi i odoh malo da počinem od sebe samoga.