I opet zvone parlamentarni praporci

Piše: Slavko Mandić

Igrale se delije, nasred zemlje Srbije…
Čekaj brate! Čuje li se ovo zov iz crnogorskog parlamenta?
Ne čekaj ni zeru! Čekali smo 30 godina da nas ogrije bradato sunce slobode. I dođe zora, prolomi se bariton ličnog prijatelja bez kravate, pobratima iz unutrašnje koegzistencije, što će reći istovremenog postojanja muzičko poetskog stvaralačkog koda sa naglaskom na pridjevsku zamjenicu tuđinske tradicije. A ona glasovito zbori: Spremte se spremte četnici, silna će borba…!

I pjeva sala unutrašnjim pojem, dok su za zbunjenu masu stručne službe pripremile veliki broj antifašističkih koračnica. Preobučeni u Orvelovo životinjsko carstvo, kao jedinu mogućnost da zanoće u literaturu, grmljavinci zastanu na čas da čuju.
Odjekuju koraci!
Sred pušaka bajoneta.
Śećanje me lakom tugom ovi…

U crnogorskom parlamentu miris raspojasane rapsodije raznobojnih nota. Čuje se odjek koraka po kamenu…. Sve pośeća na onaj strojevi korak kleronacionalističke demokratije od koga se tresu podovi i svodovi nekadašnjeg crnogorskog parlamenta. Tu sad antifašizam zbori nekim čudnim jezikom. I poziva se na evropske standarde. Malo ko što razumije. Ono što golim okom vide, naziru se  slavodobitnici na šanku izobilja. Za male novce iju i piju u kantini koju su sanjali desetljećima. Tu su kovali paklene planove kako da gospodarov naum učine sprovodljivim. Ne mareći pritom što brukaju vlastitu državu. Za šaku jada postaše ono što im očevi nikada nijesu bili. Ni đedovi, ni prađedovi.
Na spomenik  Partizanu borcu posadiše cvijeće i održaše vatreni govor. I redom tako lažno tugujući za mladim životima koje je domovini darivala časna mladost crnogorska. Da bi mi mogli bolje i ljepše da dišemo slobodu. Vjerovali su da to neće biti uzalud. Nažalost, prevarili su se. Teže im je danas nego onda kad su pred cijevima zakrvavljenih očiju zlotvora i fašista, prkosno stojali plašeći vlastitom hrabrošću zlikovce bijedne. I njihove pomagače, koji su kompleks nemoći i inferiornosti rješavali krvavom kamom.
Zamjerio bi mu, veli srpski narod ovđe, da se nije šefu odazvao na poziv.
Nekima bi to izgledalo ka da je imao izbor. Tobož se pitao oće li ili neće, ali kad je razumio da to narod od njega očekuje, bez obzira na žrtvu, zaputio se put Beograda. Tamo mu je i bilo mjesto, uz primadonu iz tehničkog mandata, sličnu onoj našoj koja je djelovala omrčeno više od godine. Kakav je to politički poljubac bio, nje i njega. Prštilo je na sve strane. Četnika bez brade i brkova i nje, ideološko bliske po svim pitanjima. Kod obije pojave po dva redenika slova, jedan preko drugoga unakrsno preko grudi, da posluži kao izvornost priči o trajnoj potrebi za antifašizmom. Kao poj parlamentarne prešednice Glavnog grada Titograda kojoj bi i Če Gevara pozavidio. A i čiča Draža, ako se pravilno upotrijebi njegovo rodoljublje u današnje tumačenje borbe za slobodu svoje države. Predaš je drugome, pa neka taj brine. Pritom ti napuni praznine u špagovima. Tako to ide, braćo po tuđoj materi.

Opet zvone praporci i zvecka čelična oštrica jake riječi. Nauka se pobrinula da pruži smisao današnjeg obrazovanja kroz crkvenu dogmu koja će se izučavati u školama. Skoro milion za neregistrovanu gimnaziju crkve Srbije u sred Podgorice. Ministarstvo prosvjete, NAUKE i evropski Spajić. Naučio za ovo kratko vrijeme. Malo tamo, a mrvu ovamo. I vuk sit i ovce na broju. Posebno su zadovoljne ovce jer se očekivalo njihovo permanentno nereagovanje. Ali Spajke zna za jadac. „Evo ti robe- neću ti ga Bože!“ Što god to značilo. A znači, uvjerili smo se. Samo nam je tumačenje sporno, jer crkovno obrazloženje i popovska nauka, za koju dajemo silne novce da nas bolje truje, nema sistemsku smisao. Zato koristimo narodnu, pa ko zna i umije da se pretvara kroz razne oblike dogme, imaće početnu prednost.

Zanimljivo je da ovako daleko  i duboko uranjanje popovske ruke u džak sa državnim novcem cijela naroda nije činila ni osvjedočena žena četnik (po vlastitom kazivanju). Njeno osnovno zaduženje je bilo da poskida direktore škola i prosvjetnih ustanova, da bi posadila svoje pelcere koji će danas, poput nastavnika istorije u podgoričkoj Gimnaziji „Slobodan Škerović“ izvjesnog Radovana Mihailovića, tumačiti istoriju po projektu srpske Demokratske narodne partije. Taj i takav će hladno učenicima saopštiti da se pouzdano utvrdilo vađenje listića iz glasačkih kutija na kojima je opcija NE bila zaokružena. Dakle, ništa od nezavisnosti iz 2006. Godine, jer je to njemu i po njegovoj partiji monstruozna izborna krađa. A ko na to pitanje ne bude odgovorio kako je nastavnik saopštio, ići će na popravni. Sve dok ne nauči, što bi kazao njihov prijatelj Gebels.
Da, da. Da se ne zaboravi. Taj Mihailović je, zbog zasluga za srpski rod u Podgorici i izvan nje osvjedočeni član Odbora direktora “Tržnice i pijace” DOO Podgorica. Ukaz o postavljenju lično potpisala novoformirana antifašistkinja Jelena Borovinić Bojović. Pa da priznamo nezavisnost. Nikad! Naravno, samo dok je ovakvih benefita. A ako se jednog dana vrnu oni koji su ove doveli, biće opet u podgoričkoj gimnaziji potpuna nezavisnost Crne Gore. Koju su na referendumu pokrali jer se zna, reći će tada Mihailović, mnogo više zaokruženih ZA koji su izvlačeni iz kutija.

Na prečac  će se ukinut i finansiranje vjerske škole crkve Srbije, koja nema licencu. Tada je to moralo, pravdaće se počinitelji tadašnje pravne monstruminijade.

I moralo je. Jasno je kao dan.

Samo da rata ne bude više, pjevao je naš Đole za sva vremena.

Muči jado! Ne zbori gluposti. Neće, znaš valjda. Mi smo Evropa čoče.

Sprem te  se , spremte…

I opet zvone parlamentarni praporci.
Valjda zato što je Nova Godina.

Veseli se srpski rode…

…straže oko nas…

Ko zna? Viđećemo!