I nakon svega šjor penzioner, prvi ćeš biti na šalteru da državi platiš dažbine

Piše: Slavko Mandić

Plati pa se rugaj, slogan je koje se odavno veže za zdravstveni sistem u Crnoj Gori. To znači da ćeš moći kako- tako nakon odlaska u penziju da nastaviš život samo ako imaš para. Nije ti ovo komunizam pa da ti je liječenje besplatno. Ovo je šklapatizam, novi političko-ekonomski poredak koji je konačno sve postavio na svoje mjesto. Parola je: Nema džabe ni kod babe. Plati pa se klati. Državne jasle su unaprijed rezervisane za odabrane. Tebi ostaje NIŠTA! Radio si pošteno u socijalističkoj samoupravi, i koju deceniju nakon nje. Doprinosio si i punio fondove koji su trebali da ti obezbijede ostatak života kad odeš u mirovinu.
To je podrazumijevalo i besplatno liječenje, koje si unaprijed plaćao preko 40 godina. I sigurno preplatio.

A onda su došli neki novi klinci. Prvo oni prije ovih potonjih, koji su uveli liberalni način uništavanja naših života. Ko se snašao, danas ga zovu tajkunom. Takvi imaju više od države. Njima je sve jedno koliko što košta.
A ti jado jadni? Otišao si u penziju po sili zakona, bez ijednog centa ušteđenog.
Sˊ pravom se za tebe može reći da si penzionisani krelac koji se nije obezbijedio na vrijeme. To je definicija. Današnjim jezikom, toliko si nesposoban da si odavno teret. Svakome. I svome i državnome. Samo zauzimaš nekome mjesto. Nemaš rođenih para, pa kad nemaš, teško da ti ima spasa. To mora da ti bude jasno.
Kažu da si bio pametan. A kako moj majstore kad si danas zastiđe za samoga sebe.
Da, znam, kazaćeš da si čitavog života radio. E, ludače jedan. Radio si i za mene. Pa i za onoga do mene. Zato danas nemaš.

Istina, imao si platu. Skromnu, sˊ kojom si mogao da pokrpiš svaku rupu od početka pa do kraja mjeseca. Nijesi se, kao što to ovi danas čini, zaduživao.
Sve si obaveze državi na vrijeme i prvi plaćao.Nijesi se na tuđu grbaču kačio. Bio si takozvana srednja klasa. A postojale su samo dvije. Kao i danas. Ona koja ima i ona u kojoj si ti svrstavan. Nije ti tada smetalo. Nijesi niđe mogao mrdnut.

Zborio si da ti je to pomoglo, jer si upoznao svoj kraj i njegovu okolinu. Nadisao si se ljudski. Uz brzicu – niz brzicu. Gore-dolje. Ljepota božja. Nije ti tada mnogo trebalo. Imao si  varenike, kiśeloga mlijeka, sira, dovoljno mesa i povremeno durmitorskog skorupa iz mijeha. Što će ti više od toga. Sistem ti je poručivao da ti novac nije potreban. Jer pare-kvare. I ti si razumio da je to tako. I saglasio se sa svim što je vlast za tebe činjela.

A onda ti ode u zasluženu mirovinu. Nekako u isto vrijeme dođoše i ovi posve mladi. Vjerovao si, dobro došli su. Mladi i poletni. Iznjedrila ih je crkvena blagost. I svo bogatstvo širokog spektra znanja njenih apostola. U crnim mantijama do poda, okom zlata iza vrata i obaveznim đipom najnovije generacije kao očiglednog statusnog simbola. Koji je najčešće bio poklon zabludnjele pastve, čiji je jedini cilj bio oprost grijehova, koji su se baš namnožili dok su njihovim umom i dušom gospodarili oni drugi. Na sreću dođoše ovi sasvim novi klinci i blagoslov poteče rijekom sveopšteg pročišćenja. Veting, kako to modernim jezikom zbore današnji nepomenici. Pa ko preživi.

Ode ti u penziju. Prepoloviše ti prvoga mjeseca primanja na manje od pola. Procijenili sistemski eksperimenti da ti je dovoljno dok  biološki traješ.
Pa sve to zamrznu više od dvije godine, da se ne bi naglo obogatio, da ti novac ne udari u glavu. U tom novom ambijentu nije ti čudo da pošašaviš. Kad te ščepala penzija, đavo ti ga je izio. Po pravilu su te spopale  boleštine. I to ne jedna, no istovremeno više njih. Godine su ti to, zbore politički bezdiplomski znanstvenici, i toboš zabrinuto vrte glavom. Starost, prevode ti bližnji.
Ne može se protiv prirode, opet se oglase mudraci, dok im se istovremeno lični računi pune gomilom narodnog novca. Tvoga, stari moj. Sad ti je valjda sve jasno.

Bolestan si, znam. Kesa ti ljekova treba svakoga mjeseca. Dośetili se vlastodršci kako svaku crkavicu da izvuku iz tebe. Odeš do državne ustanove da se liječiš, a tamo ti zbore da nema ljekova i da moraš sam da ih kupiš. Moraš, ako misliš još da dišeš. U apotekama takvi su ljekovi po pravilu od 10 pa do 50 €. Ima i skupljih. Njih nema na ministrovoj listi besplatnih ljekova. A tebe bole leđa, spopao te giht, katarakta, pucaju ti koljena, skočio ti cukar, ubija te masnoća. Misliš bolje da se pregledaš na magnetnu ili makar skener. Bogu fala, sad toga imamo dovoljno. Zoveš da zakažeš a ljubazan glas ti s druge strane saopšti da dođeš iduće godine, recimo 25. marta u 11 sati. Upao si na listu čekanja. Strpi se, poručuje ti glas iznutra. U međuvremenu ljubazni glas, tačnije automat, je prekinuo vezu, jer već zove drugi da mu se odredi mjesto na listi čekanja. Znaš da ne možeš čekati toliko. Odeš kod privatnika, kod koga se ne čeka. Ljepota božja. Dočekaju te raširenih ruku. Samo što te ne grle i ljube. Zaboraviš ti od sreće da ćeš za taj pregled dati po penzije. Ne smeta ti. Nijesi navika na ljudski odnos prema tebi. Ostala ti je još druga polovina penzije. Za nju ćeš ljekove, pa neka država čeka da joj platiš račune, poreze i prireze.
To je način da ih opomeneš i kazniš za ono sramno povećanje penzije nakon više od dvije godine koje je iznosilo 1.70 €. Tebi 0, 38 a njima cijelig 30. Ne brini, niko od njih se neće zacrvenit. Odavno to oni u sebi nemaju. Zato im ništa ne plaćaj. Liječi se koliko možeš, a oni neka ti gase struju, vodu. Neka ti ne odnose smeće, jer je gliba  ionako  na svakom ćošku koliko god oćeš.

Znam, džabe zborim. Jutrom ćeš biti u redu ispred šaltera. Da podmiriš one koji ti ovo čine.
Da ne opozniš, a već odavno jesi, (ne)poštovani penzioneru.
Ako možeš, razmisli makar. I ništa više. Adio, pa dokle izguraš!
Nije ovo jedini svijet. Ima i onih drugih. Pitaj bradonje. Oni znaju. Ali to ćeš da platiš skuplje od magnetne.