I mi barona za trku imamo

I mi barona za trku imamo

Piše: Slavko Mandić

I mi barona za trku imamo. Ovaj naš, jači je u svim segmentima od onoga svjetski priznatog njihovog Hijeronima Karla Fridriha fon Minhauzena. Pečatniji je i za razliku od originala ne manjka mu šeretski osmijeh dok te u oči gleda. Neki bi njegovi uhljebi, raznorazne duge čarape, čovjekoliki stvorovi bez trunke kapaciteta postavljeni kao fizički putokazi na raskršćima, kazali da je ovaj pljevaljski politički tamburaš šarmantno otelotvorenje nečeg nestvarnog u stvarno, što najčešće ośećamo svakodnevno na sopstvenoj koži.  Oni drugi, ozlojeđeni što nijesu opet vlast, a sve su činjeli da nikome 6 godina ne zasmetaju, karakterisaće ovovremenog domaćeg Hijeronima kao prikaz karakternog manjka, svjesnog manipulatora i političkog prevaranta bez trunke vaspitanja i elementarne pristojnosti.

–Nemam dvojno državljanstvo, nekako je izgovorio 2021. godine na śednici crnogorskog parlamenta prilično brzopleto naš baron, tada ipak u zametku Minhauzenske, pokazaće se izuzetno uspješne karijere. Vrdao je koliko je god mogao da izbjegne odgovor na jednostavno pitanje jednog poslanika iz redova opozicionih partija koje je glasilo: Da li ministar finansije, (dakle on, pljevaljski baron) ima dvojno državljanstvo. Htio je da nikako ne odgovori, ili to objasni figurativnim prikazom kad pažnja popusti, ali ga je tadašnji potpreśednik Skupštine Crne Gore Strahinja Bulajić, iz njemu bliskog političkog bloka, upozorio da odgovori na poslaničko pitanje. I onda je izgovorio to što je jedino on sasvim pouzdano u parlamentu znao da nije istina.

-Nemam dvojno državljanstvo, prvo da se izjasnim, kazao je a kamere slikom i tonom zabilježile njegovu laž. Izjasnio se, gotovo pretrčavši preko pitanja, znajući da su u laži kratke noge i da će nos ubrzo početi da mu raste. Zato je odgovor na pitanje koje će ga pratiti do današnjeg dana, samo zato što je tada slagao,( a da nije ne bi bio ovo što je danas), pokušao da obesmisli i pređe preko njega kao nekakve nesuvisle političke provokacije koje mu podmeću nedobronamjerni duhovi prethodne vlasti.

Tada nije ufaćen u laži, jer je, liše njegovih pojedih koalicionih partnera, i združenih BIA elemenata, koji su odomaćeni na crnogorskom prostoru fizički i politički u velikim brojevima, malo ko znao da on nije ono što javno na sceni prikazuje, već ono drugo što danas otvoreno i javno bez ikakvog zazora demonstrira javnosti. Išla mu je u prilog jedina olakotna okolnost da ga niko nije ufatio do danas ni u istini, pa je pljevaljski baron mislio da jedno drugo potire.

Koju godinu kasnije, ustanoviće se opet javno, a ne iz nekih uobičajnih ćaci kužina da je te 2021. godine naš baron debelo slagao. Bio je srbijanski državljanin, isto kad i crnogorski, suprotno zakonu koji je to pitanje precizno definisao. Da bi bio nosilac liste na izborima, morao je da zatraži otpust iz srbijanskog državljanstva. Ono prije što je rekao onda je bilo, po usvojenoj vlastitoj paf-paf metodi, u ovom novonastalom trenutku potpuno nebitno. Pa što ako je slagao? Ni prvi ni potonji, čulo se iz redova klero litijašne oslobodilačke avgustovske većine. To je korisna laž i samo dokazuje da je vješt i vičan svemu. A građani, ako ga se śete-śete, mada će trebat decenije da ga zaborave i zaliječe opekotine nastale njegovim vladalačkim vratolomijama.  Zaborav im neće dati zbog svakodnevnog preživljavanja i čiste alhemije koja treba teško izdržljivu javu u san da pretvori. Ne bi li konačno otišli u san, uvjereni da ovo što žive danas nije stvarnost. Naravno, to će biti tako samo ako ih on bude vodio. Pokazaće se, nema razlike između njega i onoga Domanovićevog vođe.

Danas je svakome jasno da je pljevaljski baron imao državljanstvo Srbije. Ne bi on, ali mu je to majka zapaprila i uvela ga u grešku dok je on zavodio mladu žensku čeljad raznih boja kože, vjera i nacija u zemlji izlazećeg sunca. Vrnuo se iscrpljen u svoje beogradsko prebivalište a Crkva Srbije i Vučićevi postrojenici razumjeli su potencijal za srpski svet koji u njemu čuči. Otud on u litijaškom prevratu i kasnije novoformiranoj apostolskog vladi, đe će zagrabiti mjesto ministra finansija sa oba državljanstva istovremeno.

To je sve poznato, ali nije bilo ono što je javnosti otkrio lider DNP-a Milan Knežević, objavom dokumenata za koje tvrdi da dokazuju da je Milojko Spajić bio u rezervnom sastavu Vojske Srbije i u periodu kada je obavljao funkciju crnogorskog premijera. Nije se zaustavio na toj objavi. Tokom sjednice Skupštine Crne Gore 24. avgusta 2026. godine, Knežević je javno prozvao redova Milojka, saopštavajući da će otići iz politike ukoliko se utvrdi da je Spajić nakon otpusta iz državljanstva Srbije uredno izbrisan iz vojne evidencije te države.

Možda jeste, a možda i nije. Ko će ga poslije svega znati. Iskustvo s premijerom do sada govori da je prije da možda jeste. Ali opet, pretpostavka nevinosti se ne smije dovoditi u pitanje. Pa zbog toga možda nije. Ukoliko je tačna pretpostavka da beogradski diktator namjerava pljevaljskog barona da pušti niz vodu, zbog određenih disonantnih tonova vezanih za njegov način autoritarne vlasti, tačnije diktature, koja naprasno nije po mjeri novonastalog evropskog Milojka, Ursulinog i miljenika Marte Kos, onda je jasno da Milan Knežević nije slučajno baš u ovom trenutku izašao sa novom aferom koja drma temelje još uvijek važećeg premijera. Knežević je prijatelj šefa ćaci Srbije i institucionalnog vlasnika svega u toj državi. A to istovremeno znači da su mu na dohvatu ruke svakakve kompromitacije neposlušnih u crnogorskoj vlasti, kojih očigledno nije mali broj. A kad sa njima raspolaže slobodno, puštaće ih kad tamošnjoj politici prifali aduta u postojećoj borbi za novu izbornu pobjedu,(čitaj krađu).

Klupko će se brže odmotavati nego što mislimo. Medeni će morati dobro da poradi da ga ne preteču pikantnosti koje dolaze iz vrha vlasti, a plasira ih u afere poznata kleronacionalistička ruka novih ćacija zemlje Srbije.