HOTEL RIVIJERA – PETROVAC:  Mirisna simfonija tišine

Piše: Željko Rutović

Ima hotela u kojima ste samo broj, a ima i onih drugih, u kojima ste svoj na svome, u kojima vas dočekuju i prate, onako, nalik rodbini koja dolazi iz daleka, pa sa kafom domaćinskom natenane, gdje vas topla riječ čeka, kao da ste se koliko juče rastali. A dom i domaćin se brzo prepoznaju, ne pomaže tu nikakav marketing, niti broj zvjezdica, ako vas vaša unutrašnja zvijezda ne vodi ka tom hotelu.

A u njemu i oko njega sa mirisom čempresa, po mjeri snova majčine kolijevke, sve je čisto nalik likovima dječijih bajki. I sve je tu na svom, prirodno i toplo, i osmijeh personala Mirka, Neđa, Paja… koji vam želje, navike i manire zna i pazi, pa ljubaznost i poslovično Nemanjino gostoprimstvo i menadžerski nerv, tog dobrog duha hotela koji, kao da nikad ne spava, a snove vam prijatnosti na dar donosi. Da pamtite kao razglednicu, čuvajuci je u uzitku nostalgične morske kutije sjećanja.

I sve to i više od toga, neizrecivog, neporecivog i nenapisanog jeste hotel Rivijera u Petrovcu. Kao sklonište skoljkine tišine i mirisa aroma Mediterana boja u kome svako nađe svoj kutak, skrovit i intiman, tako da misli bude široko, a u duši mirno.

Jeste, Rivijera je tu, izmedju ostalog, ono kada vam dijete dobije virus, a ljubazni personal brine o vrsti čaja i drugog medikamenta, na način koji nadrasta gostinske i komercijalne protokole. Takva pažnja nema cijenu, a kad bi imala, onda se ne bi zvala pažnja. Jeste, to je Rivijera. To je prostor slobode duha u kome se sloboda mjesta i misli, osjeća i živi, onako žarko i jako, kao sunčeve boje i sve to široko, nalik daljinama horizonta, na kojima se spajaju linije mora i neba. A u Rivijeri kosmogonijom višeg reda prirode, neba, arhitekture i duha patine sklopilo i složilo se sve da bude na svom mjestu dara prirode kome bi bogovi sa razlogom pozavidjeli.

Rivijerina pjesma je simfonija uspavanke talasa mora na kućnom pragu, koje vam kroz šapat priča vjekovne priče, legende i mitove, ljubavi i nade, ljudska pregnuća i sudbinska potonuća. Na toj mapi puteva, od sna do jave, do spokoja, mira i tišine, u i oko sebe, vode nas putevi ka Rivijeri. A uhodani i pređeni putevi i znaci dobra na njima nikad ne varaju. Tragovi su potvrđeni duhom trajanja i ličnog nam iznova traganja za onim što jeste u toj mirisnoj uvali u kojoj Rivijera nikad ne zatvara vrata. Jer, dom i domaćin ne spavaju. Oni širom, nalik mediteranskim vratima, otvaraju svoja, čiji su ključevi izrasli iz blaga morske dubine, namjerni da otključavaju sve ono što ste mislili da je možda i zaključano.

Rivijera – zlatna značka na džentlmenskom gospodskom reveru Petrovca i Crne Gore, ili damski broš unikatne patine za koga se interesuju kolekcionari emotivne nostalgije odraslih i vaspitavanih u redu, smislu, harmoniji i zadovoljstvu koje se ne mjeri blještavilom  spektakla, neona i hladnih materijala. Kada tu značku i taj broš od malena upoznaju stanari Rivijere, onda ti biljezi geografije dragog mjesta postanu i porodični vodiči  ka prostoru  u kome se život živi. Onako, kao da je sat stao, pa sve ide lagano, spontano i prirodno. I onda, baš kao na nekom slikarskom platnu, svačije oči nađu u toj Rivijerinoj ljetnoj slici, svoj dragocjeni detalj, svoj znak, boju i njen miris koja se iznova propituje u smislu ljepote.

Rivijera – turisticko drago iskustvo koje traje, živi i u priči dobra se prenosi. Daleko, tamo gdje se dobar glas i daleko čuje. Baš onako kako treba.

Jednostavno, Rivijera – dama hotelskog turizma.

Rivijera, iskrena ljudska i domaćinska priča, više od hotela i više od turizma.

Rivijera – baština lične i porodične kulture sjećanja.