Hipoteza glasi: ”Kad se crnogorski soko sa srbskom svinjom sastavi – on po svinjski živjeti nastavi” (I)

Piše:

Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ

seljak iz Građanah

____________________

PRILOG IZUČAVANJU OTPADNIČKOGA MENTALNOGA SKLOPA POSRBLJENIH CRNOGORACA (POSRBICA) UDATIH U SRBIJI

(od 1740-ih do 2020-ih)

Prvo poglavlje

(kratka povjesnica seoba, tačnije – bježanije Srbalja)

Poznata je činjenica da su Srbalji tokom svoje povjesnice, naročito od kad ih zapade 500-godišnje tursko ropstvo – bili dinamičan, poprilično pokretan narod.

U suštini, tamo-oni su bili ”turistički” narod koji je vazda, liše 1916. godine – u jednom pravcu putovao.

Čudo jedno koliko su samo obožavali da se s ”repom na krsti” seljakaju!

Kako im je u krvi bilo baš toliko dato da s ”petama u prkno” bježinjaju!

____________________

Mimogred:

Srbska armada te 1916., preko Crne Gore i Albanije (bez da bi platila drumarinu), glavom bez obzira – kukavički uteče od neuporedivo manjebrojnije austrijske vojske.

____________________

Upadljivo je da taj (negda ”junački”, danas ”nebeski”) narod – svoje prnje kupi i trku čini tačno po pravilu, i to: pred ratove, tokom ratova, nakon ratova.

Činjenice iz tamo-njihove dalje povjesnice (postoji i znatno bliža – ona iz ’90-ih) vele:

• prije bitke na Mohačkom polju (Mađarska) između Turske i Ugarske, 1526. godine, pred nadolazećom turskom vojskom – Srbalji iz Sr(ij)ema tutta forza utekoše preko Dunava u Pomorišje (tromeđa Mađarske, Rumunije i Srbije);
• Prva velja seoba Srbalja zbila se začetkom 1690. godine, tj. tokom Veljega bečkoga rata (1683-1699); i tom prilikom pregaziše Dunav; bježaniju je predvodio pećki patrijarh Arsenije III Crnojević (rođen na Cetinje 1633. – umaro 1706.); zanimljivo je da njegovim precima u Crnoj Gori bježanija nikad nije nampadala, ali, živjeći među Srbalje – prilagodi se tamošnjim domorocima, i obrnu ćurak (navi čas načeh činjenice kojima dokazujem svoju hipotezu);
• Druga velja seoba Srbalja zbila se 1740. godine, nakon rusko-austro-turskoga rata (1735-1739); opetovano, i već tradicionalno – narod taj preko Dunava zbrisa.

Uglavnom, Srbalji s područja Kosova i Metohije, Raške oblasti, i drugih područja u središnjem dijelu tadanje Srbije, zahvaćeni migracijskim valom, u razdoblju od samo 50 godina: zanavijek strkoše put śevera, i pod vlast Habsburške Monarhije (Austrijskoga carstva) – dok ih nešto strče put zapada na prostor Mletačke Republike.

____________________

Mimogred:

Kako ”kolevka srbstva”, Kosovo ostade opušćelo – Albanci ga još tadijer na komociju naseliše, a 2008. nezavisnu državu sasvijem zasluženo proglasiše.

____________________

Akademik Radovan Samardžić, pozivajući se na iskaz akademika Vase Čubrilovića, piše:

”… posle sklapanja Beogradskog mirovnog ugovora 1739. godine. U tom trenutku prema podacima V. Čubrilovića Srbija nije mogla imati više od 50.000 – 60.000 stanovnika.”

(Istorija srpskog naroda, Četvrta knjiga, tom I, Srbi u XVIII veku, Beograd, 1986., str. 321)

Znači, tek prije nepunih 300 godina, od ozgor navedenoga, iznenađujuće tankuljavoga broja (pre)ostalih žitelja Srbije, započinje zbiljsko formiranje pestokupljevinskoga, alias – srbskoga naroda.

Na tamo-njihove prostore drugi se narodi sjatiše:

• Bugari se prosto ušetaše;
• Romi odsvukuđ došetaše;
• Vlasi-Cincari se s gora spuštaše;
• Crnogorci od Mediterana na te bande arivaše.

Pride:

Stoljećima prije veljih seoba Srbalja, i sve do Berlinskoga kongresa (1878.), na cijelom prostoru današnje Republike Srbije (jasno, bez Vojvodine) i Republike Kosova – Turci su ponoći ”operisali”, i svoje potomstvo ”tatama”, Srbaljima-mladoženjama da ninaju ostavljali, da bi, finijem dijelom – turskim naraštajima srbsku naciju stvarali.

I nakon Berlinskoga kongresa, sve do Balkanskih ratova (1912-1913) – na prostoru južne Srbije i Kosova, i to s kraja na kraj, od zapada do istoka – s jednakom se učestalošću ista sorta turskih noćnih ”operacija” bezpogovorno sprovodi, tj. opanci se i dalje šetaju – dok im se (Srbaljima) za taj prostor školski udžbenici u Stambolu štampaju.

Drugo poglavlje

(kratka povjesnica iseljavanja Crnogoraca)

Još u XV stoljeću, za vremena dinastije Crnojević (1421-1496), sa prostora Zete, a približno o koncu njihove vladavine – Crne Gore – odlazilo se u Dalmaciju.

O tomu śedoče zapisi u Zadru iz 1478. godine (i poznije).

Iako u kontinuitetu, to su uglavnom bile pojedinačne migracije s ciljem namještenja u službi Mletačke republike, ili vršenja raznih drugih djelatnosti.

Prvo značajnije iseljavanje Crnogoraca u Hrvatsku, tačnije u Dalmaciju i Istru – zbilo se 1657. godine.

Drugo značajnije iseljavanje Crnogoraca i crnogorskih Albanaca u Dalmaciju – zbilo se u dva maha: 1726. i 1733., kada su se naselili u okolici Zadra.

Zlosretnja kob, a može bit, i Božja kazna – potom je obrnula pravac budućih iseljavanja iz Crne Gore put śevera, u baksuznu nam i odvazda neprijateljsku Srbiju.

Pričina (razlog) iseljavanju Crnogoraca na te bande bila je (kako se u našemu narodu šćaše negda zborit’):

”nemaština ka’ najveća bezobraština”.

Srbalji, pak, na dugačke pute svakoji put zaputiše isključivo sporad tamo-njihove tradicionalne ugroženosti, i sporad znamenitoga im kukavičluka.

Naši stari tomu biše rekli:

”Strahić kašu ‘ladi.”

Već spomenuto, nedugo nakon Druge velje seobe Srbaljah, 1740. godine, pošto se Srbija pozamašno isprazni – odovud na te bande bušiše ”kontingenti” Crnogoraca.

Od 1879. do 1890., na osnovu Ugovora pomeđu knjaza Nikole i Obrenovića – zbila se ”velja seoba Crnogoraca u Srbiju”.

Tadijer se sa prostora današnje Crne Gore, a daleko ponajviše iz Stare Crne Gore – u Srbiju iselilo 6.300 crnogorskih famelja !!!

Znači, ne pojedinaca, no famelja – što je okolo 30.000 (slovima: trideset tisuća) čeljadi, a to nije bio baš zanemarljiv procenat populacije tadanje Srbije.

Na velju žalost CRNOGORSTVA, i nenadomjestivi, poražavajući gubitak za Crnu Goru – cijelo vrijeme, od 1740-ih, pa sve do dana-danjega – osobiti dukljanski gen odolen nepovratno nestaje, među Pestokupljevinoviće trajno ostaje, i tako vremenom postojati prestaje.

____________________

Nastaviće se …

aktuelno