HALID BEŠLIĆ – SOCIOLOGIJA DOBROTE: MALO JE, MALO DANA – NEĆU, NEĆU, DIJAMANTE

Piše: Željko Rutović

Te daleke 1984. odlazim u JNA, čiji će tradicionalni ispraćaj na putu za Karlovac biti obilježen kultnom Bešlićevom pjesmom “Neću, neću dijamante”, koja se je tog avgustovskog dana širila humačkim nikšićkim radničkim naseljem. Nekako me je taj zavodljivi melos gotovo podsvjesno pratio tokom čitavog puta, da bi me ta vječna pjesma dočekala i u kasarni u gradu na četiri rijeke, Karlovcu, pjesmi koju će nam,  onako generacijski, za čitavo vrijeme vojnog roka iskreno iz duše pjevati dobrodušni Dževad Klopić iz Gradačca. Njegove u zanosu zatvorene oči, otvorena dusa i Halid na usnama, ostaće trajna slika tih trinaest mjeseci provedenih u kasarni “Marko Orešković.”

Tek ta pjesma, uz koju su vojničke suze padale u čašu piva, ostaće u sjećanju, ne sluteći da će Halid biti naš vojnik dobrote i maršal narodne muzike, kako su ga poslije smrti mediji sa razlogom nazvali.

U mapi naših pojedinačnih i kolektivnih preobražaja Halid je bio i ostao nepogrješiva konstanta oko koje nije bilo  mimoilaženja. Bio je to plebiscit, čist kao pomenuta suza.Ta  dimenzija za  koju  nema mjernih  instrumenata kojima bi se ta veličina  opisala,  pokazao i dokazao se ne samo kao naš vremensko geografski krug, već dominantno neponovljiva etičko ljudska dobrota. Na ovoj vrijednosti mogle bi se ispisati knjige, snimati dokumentarni i igrani filmovi o čovjeku koji nikad nije sebe protežirao za glavnu ulogu. Baš zato je bio i ostao glavnom životnom ulogom koju će teško bilo ko oponašati. Njegove uloge nijesu imale scenarije, marketing, šminku, estradnu industriju, reprize…nije mu trebalo, jer svoju životnu i zemaljsku ulogu nosio je iz duše, srca, emocije, svoje raje i svoje Bosne zemlje.

Kao takav Halid je za zivota postao sociološki fenomen kog su podjednako voljeli i uvazavali plebiscitarno svi slojevi društva – meraklije i boemi, dokone noćobdije i radnici ranoranioci, akademici  i političari, državnici – braniči zakona  i oni sa druge strane zakona, moćnici i patnici, i puk i elita, i mlado i staro, sve generacije, sve nacije i sve vjere, vlast i opozicija, sportisti i navijači, sve kolege i narodnjaci i zabavnjaci, i bogati i siromašni, i selo i grad, i vjernici i ateisti, i  lokalist i globalisti , maturanti i doktoranti, dijaspora i oni sa planine i oni sa mora… Kao takav, neposredan, skroman,dobroćudan, običan, pa baš zato neobičan, bio je naš rod, podjednako za one iz mahale i one iz čaršije, one iz kasabe i one iz urbanog epicentra. Postao je sigurno i široko emotivno sklonište za sve naše radosti i boli, nostalgije, melanholije, čeznje i patnje, za sve ono što život donosi i odnosi.
Naš Halid. Da, fenomen koji se rijetko rađa, ljudska ikona koja nije tražila slavu, već samo riječ i pjesmu koja slavi život, jer,”malo je malo dana. Konačno, i sve ono  dobro što nije preživjelo u stvarnosti, preživjelo je u Halidovoj pjesmi, i zato se tražimo i (pro)nalazimo u njoj, toj himni na koju ustajemo svi i kojoj u čast dižemo ruke visoko do sunca. I tamo gdje i sociolozi ne stižu da analizom čovjeku i društvu objasne, Halid je već vanvremenskom pjesmom stigao i opjevao, za one koji prolaze, i one koji dolaze.

Njegova pjesma postala je literatura duše kojoj se iznova vraćamo, tražeći u njoj te tanane niti koje, tako halidovski pletene, na kraju čine sam život. Potvrđuju to milioni čitalaca te njegove visoko tiražne literature.

Njegove pjesme postale su najljepši i najsigurniji emotivni vodič u (ne )razumijevanju svijeta koji se je odavno otrgao poretku smisla, u kojem, pored i iznad svega, Halid suvereno ostaje slikom značenja prirodnog poretka, kojem nista ne treba ni dodavati ni oduzimati. Tu je sve. Sve za nirvanu smiraja duše iz koje nastaje Halidov i mikro i makrokosmos. Čak i kad je ostao bez oka, Halid je vidio bolje, dalje i ljepše od drugih. To njegovo unutrašnje oko izraslo iz čistote dubine duše osjećalo je život, ljude i svijet u njihovoj punoći, ljubavi, istini, pažnji, solidarnosti i humanizmu. I niz se ne završava ovdje. Kazali smo da je on vidio dalje. U njegovom pogledu duše nije bilo prepreka bilo koje vrste. Kao takav, nikad se nije trudio da bude u trendu, da postane ono što nije, ili kakvim bi zeljeli da ga vide, jer ono što on jeste bio, visoko je nadraslo i svaku teorijsku zamisao kakav to čovjek dobrote može biti. Iz tog životom pisanog testamenta kao kolektivnog kulturološkog nasljeđa dobra treba crpiti mudrost, snagu, mir i dobrotu, sve one velike i tople  riječi i djela sa kojima i nad kojima je Halid lagano upravljao. Nenametljivo, ali upečatljivo. Diskretno, ali  konkretno i korektno. Žig kome ni najveći kolekcionari emotivno – etičkih kataloga teorije i prakse nemaju šta dodati, jer da je nečeg novog i nerečenog bilo, Halid bi to znao. Halid bi nam to ispričao i ispjevao.

I naravno, kao takav, neponovljiv, savršeno je, kao malo ko života mjeru znao i tako se ponašao, jer “malo je, malo dana” ne želeći dijamante pohlepnog materijalističkog svijeta. Malo li je tek puta to pokazao i džentlmenski dokazao, ne želeci da bude u prvom planu jer, dobrota se ne planira, već živi.  Zato njegov nebrušeni dijamant dobrote sa geografski zaštićenog porijekla duše, sevdaha i meraka, kao pouka i poruka svijetli sa tamo neke planete kojoj boju, šarm, smisao i osobeno plemstvo duše, kao niko, daje on – Halid, uzvišeno ime ljudske dobrote.