Guske su samo jednom spasile Rim

Piše: Sreten VUJOVIĆ

Nedavno sam na mom FB profilu objavio čuđenje u vezi s skandalozno nevaspitanim ponašanjem dviju ženskih osoba iz vrha  nove crnogorske vlasti u jednoj TV emisiji, koja je komotno mogla da se  organizuje i na Trgu nezavisnosti u Podgorici, jer ozvučenje, zbog glasovnih „kvaliteta“ učesnica nije bilo potrebno, a ni kamere, jer se nije imalo što viđeti. Njihovi oponenti iz opozicije, a bogme ni voditelj, jednostavno nijesu mogli doći do riječi zbog raštimovane, horske „kakafonije“ glasova „zadivljujućeg“ volumena (Volume Bosster), za koju su glasovi piljara i piljarica sa neke provincijske  pijace u „špicu“ pośećenosti, oličenje „parlamentarnosti“! Jedan od opozicionih učesnika se nakon sat vremena trajanja emisije obratio riječima: „Dobro veče dragi gledaoci! Ako ste pomislili da ja nijesam u emisiji…“  Na moj komentar čiji dio glasi: „I da ne bih, kao džentlmen, kazao nešto ružno, samo ću reći: Zaslužili smo sve što nam se dešava!“ jedan prijatelj je unio malo „vedrine“ komentarom: „Guske su samo jednom spasile Rim“.

Taj događaj je zabilježio rimski istoričar Tit Livije, a odnosi se na  galsku opsadu Rima u kojoj je Rimljanima  ponestajalo hrane. Branitelji su se sklonili  na Kapitolu, jednom od 7, teško pristupačnih rimskih brežuljaka. Rimljani, iako gladni, nijesu zaklali i pojeli  svete guske iz hrama  boginje Junone! Kada su se Gali u toku noći pokušali popeti  i osvojiti Kapitol, guske su počele gakati, praviti veliku buku, što je probudilo branitelje, koji su i ovaj napad odbili! Dakle, guske su u  Hramu napravile haos, izvele „horsku kakafoniju“ i spasile Rim od spoljnog agresora. Doduše ove rimske guske, iako tretirane kao svetinja, se nijesu žalile na sudbinu što ih je Bog dao kao takve, ugrožene u oskudnom vremenu, ali je na traženje gladnih branitelja da se uvrste u gastronomsku ponudu, odjeknuo glas rimskog vojskovođe Marka Manlija: „Ne damo svetinje!“  Što će biti sa Crnom Gorom ostaje da se vidi!

Ovo podśećanje mog umnog prijatelja (Toma Bokana) me odvelo na dešavanja  prilikom opsade Sinja od strane Osmanlija 1715. godine.  Tada je ovo utvrđenje  od brojčano daleko nadmoćnijih  Osmanlija (60.000 vojnika)  branilo oko 800 vojnika. Kako su zidine Sinja praktično bile neosvojive, Turci su pokušali branitelje iscrpiti prije svega glađu, u  vjerovanju da im je preostalo veoma malo hrane. Da bi Osmanlije doveli u  zabunu, branitelji su, prema legendi,  iz topa u pravcu turskog logora ispalili kokošku! Osvajači su bili šokirani, vjerujući da branitelji  imaju obilje hrane. čim  ih umjesto đuletom, gađaju kokoškom i odustali od opsade. Tako je  ovaj put, bez previše buke, kokoška spasila Sinj  od spoljnog neprijatelja. Možda će se sljedeći Dan nezavisnosti proslaviti  uz gruvanje topova, napunjenih telećim koljenicama, umjesto kokoškama! Pretpostvljam da bi tada „Rajo Kolenica“ čestitao građanima ovaj značajan praznik, kao što, ne priznajući Crnu Goru i njene državne simbole, priznaje samo pare koje mu ova država za takvu antidržavnu djelatnost obezbjeđuje. Što će biti sa kokoškama, ostaje da se vidi! Crnogorske kokoške ne treba ispaljivati iz topova, one prave dovoljno buke i bez artiljeriskih oruđa!

Ne znam da li je kokot nakon žrtvovanja ove sinjske kokoške izgubivši životnu saputnicu,  izgubio i glas, ali mi polako sa kokoškama ili bez njih gubimo državu, natopljenu krvlju naših slavnih i viteških predaka.

N.B: Tekst je satirično alegorijskog karaktera, pa je svaka  sličnost da realnim likovima isključiva greška onoga ko se u njemu prepoznao