GRKA RABOTA

Piše: Meliha Meli Ramusović

Omiljeni crnogorski ekstremni sport je interpretacija istorijskih događaja.
A, u svom najoriginalnijem izdanju, ova zarazna aktivnost svodi se na to – ko je koga pobijedio, i u ime čega.

Noviji momenat u toj vječitoj kolektivnoj utakmici je 30. VIII 2020.
I eto tako, već dvije godine, padaju teške riječi, padaju vlade, a i dalje nema konsenzusa ko je, i u ime čega, pobjedio na taj dan skuplji vijeka? U ime naroda, crkve, borbe protiv kriminala, demokratije…?

Ako slušamo političare, neće ni biti dogovora oko istinskog legitimnog nasljeđa/nasljednika 30.VIII.
Jer, stvarni pobjednik nije ni pojedinac, ni partija, ni ideologija.
Pobjednik je jedan potencijal koji prevazilazi sve nabrojeno, istovremeno ga uključujući.
Koalicioni kapacitet.

Evidentno, Đukanović je to prvi shvatio i time se bavio. Preko Vašingtona i Brisela ponajviše.
Abazović je skupo platio cijenu nauka da koalicioni kapacitet nije jednokratni čin kompromisa, već neprestani. I zato je munjevito relaksiran vlade.
SNP i SDP, pak, nikako da nauče da koalicije pravi račun ispostave tek kada su duboko u njima.
DF, još uvijek, odbija da prihvati da koalicioni kapacitet uključuje i one zapadne, a ne samo istočne, elemente inostranosti.
Dok često nesvrstane Demokrate nesumlljivo imaju urođeni talenat za opportune koalicije.

I iako na mahove, političke kombinatorike djeluju kao grka rabota ( da se poslužimo sintagmom jednog živopisnog parlamentarca), to je ipak demokratija.
A kako raste koalicioni kapacitet partija, jačaće i svijest društva da niko nije nezamjenljiv, da vlade nijesu sveto pismo, niti su to podjele u ime kojih se najčešće vlada.

Konačno, shvatićemo tako i to da sakrosanktni odnos našeg političkog život nije, ipak, onaj između države i crkve, već je to odnos građana i glasačkih listića.