Grijehovi koje narod plaća

Piše: Slavko Mandić

Greške se ne plaćaju! One se ispaštaju!
Dugo to traje. Boli poprilično jer vam udaraju na intelekt, na razum, prosuđivanje. Pogotovo ako s druge strane imate neviđelicu, ljudskog krajputaša, okrnuta i posrnula bića iz polusvijeta.
„A moglo je bolje“, naslonjeni na svu grubost stvarnosti udaraju akordi melodije iz mladosti. Moralo je, da je imao ko! A kako, kukala nam majka, kad im je osionost oba oka zatvorila, i um propela u mrkli mrak, pa niti su viđeli oko sebe, niti ośećali vlastite instikte. Tu padajuću repaticu pobudili su da se sunovrati i pretvori nam zemlju u besudnu a nas strpa u bijedu, okle više teško da vrćanja ima.

Danas smo tu đe jesmo jer smo se izgubili u apstrakcijama. Za neke od naših političara, stvarnost je odavno izumrla kategorija. Ušuškani u svojoj apsolutnoj obezbijeđenosti i komforu, pojedini ne vide ni danas da u njihovoj neposrednoj blizini životari neki običan svijet. Onaj koji ide u trgovinu da kupi fetu jeftinog parizera, kad mu smjena završi, jer radi do tri, četiri ili pet ura. Koliko mu reču. Onaj što štedi struju, vodu, grijanje, jer mu treba i za ljekove. Onaj kome ne donose niti ga voze.
E pa taj neko, takav kakav jeste, slao je upozorenja da ovako više ne može. Možda i nesvjesno poručivao je i da se ne valja naslanjati na one čiji je  karakter potamnio od mnogobrojnih povampirenosti. I dok su uspješno punili svoje špagove, još uspješnije su praznili naše. Njih dvadesetak, da kam pukne. Nije ih bilo više. A oni birali one koji ne postavljaju pitanja nikada i ničemu se ne čude.
Bili su to spavači. Neki od ovih koji su ih birali, znali su to. Nijesu im smetali, jer su na njih računali kad njihovo vrijeme dođe. Vjerovali su, pružiće i oni njima ruku. Da pokažu zahvalnost na taj način.
I bi tako kad crna ura aber posla. Prelećelo jato s ove i prebačilo se na tu bandu. Njoj su i pripadali, samo je od ovih prethodnika trebao uzeti sve što su mogli. A davano im je i šakom i kapom. Neki od njih i danas su u redovima naše borbe za njihov interes. Nevjerovatno, ali istinito.

Vidljivo je to bilo svakome ko je želio da vidi. Jer je materijal od kojega se gradila priča bez temelja, bio porozan. Propuštao je na sve strane. Sa takvima se nije moglo mnogo. Na svaki pokušao odlučnijeg djelovanja, śetovali su da nije vrijeme za radikalne rezove. Pušti đavola, poručivali su. I đavo je došao jednoga dana. Ne miče se i ne dozvoljava nikome da se približi. Utulio je pravdu i pravila, raspuštio etiku, moral sveo na ništicu. Oni koji su do ovakvog stanja doveli, śede nedodirnuti. A oni drugi koji su svakodnevno hrlili u odbranu domovine nijesu bili u vidokrugu nikome. Još ranije su ih uklonili da neometaju njihov politički saobraćaj, koji se kretao u više traka.

Ništa čudno i ništa novo. Usud je to crnogorski. Zato danas i ne čudi kad čujemo kako se domaći proizvod u nacionalnom javnom servisu pretvorio u hrpu goniča, koja udara na sve crnogorsko. Eto, i na jezik naš, crnogorski, kojim se ponosimo. Onaj kojim su zborili njihovi očevi i đedovi. Onaj koji je u Ustavu zapisan. Smeta moralnoj bagri što je naš. Śćeli bi onaj očišćen od preostalog crnogorskog uticaja. Zato im ovaj naški smeta i grebe ih, dok ih srbijanska ekavica miluje. Izrodi, bestidnici, klerošovinisti krenuše u potonji boj za potpuno posrbljavanje Crnogoraca. Predvode ih oni kojima su svi režimi sve davali. Poput onoga bivšeg diplomate, a sadašnjeg profesora, koji iz ruku ultrašoviniste, rektora Univerziteta Crne Gore nasmijan i srećan prima povelju srama. Jer nema druge koju ovakav može nekome da uruči.
Ili onoga zaštitnika za ljudska a ne i prava Crnogoraca, kojega je dovela još ona vlast, prije ove bivše. Jer mi smo Crnogorci, i za nas prava ne važe. Kad ga ošamari njegov kolega, što se ne smije niti je dozvoljeno, usta crnogorska i kuka i motika da ga odbrani. Neka, i treba izraziti neslaganje sa svakim činom agresije i nasilja. Ali treba pośetiti zaštitnika na njegovo ćutanje kad su bezobrazno i krvopijski na Cetinju napali razbojnici Crnogorke i Crnogorce, njihove prijatelje različitih vjera i narodnosti koji su došli da ih podrže, trvovali đecu bojnim otrovima i prijetili im kriminalcima do zuba naoružanim. Pri takvim nedjelima uvaženi zaštitniče, šamar kolege liči na milovanje drage osobe. Ako iko, onda zaštitnik mora da zna da pred zakonom moramo biti isti. Tako bi trebalo, ali znamo da tako nije.

Znamo da se radilo što nije trebalo. I prije i nedavno. Śetimo se ko je digao ruku da ostane sadašnja preśednica Crnogorskog parlamenta? Zašto, sam Bog zna. A ona je znala što joj je činiti ako joj povjeruju. Desi se upravo to, i osta ona, da bi nam kao i premijer danas roge činjela. Svjesno i nesavjesno. Ako je već morao da bude dat blagoslov Dritanu, da bi svrgli s trona Zdravka, ne promišljajući prvo kako se od njega trajnije zaštititi, ovu svakako nijesu morali zadržati. Nju iz gotovo nepostojeće partije, bezidejnu izvršiteljku tuđeg nauma. Nekome jeste, vidljivo je.

Zbog toga je jasno da se greške ne plaćaju. One se ispaštaju!

Mi tek ulazimo u tu vrstu orbite.

Valjda je svima jasno da vlast ne želi prijevremene izbore. A da bi ostvarili da se oni ne dogode, nema ništa od izbora sudija Ustavnog suda. Jer nema dogovora. Za neuspjeh će osuditi opozicija. Evropa konačno zna istinu. Reagovaće snažnije neko ikada do sada. Biće to crni petak za Crnu Goru. Ostaćemo bez pristupnih fondova i raznih vrsta pomoći. Nećemo moći van svojih granica niđe mrdnut. Bićemo još veća sirotinja i postati teret čak i Srbiji.

Dok nam se kolaps sprema, dok nam ukidaju jezik i ime, dok nam državu urnišu, nema snažnog odgovora. Zajapureni pojedini partijski glavari, koji jedva cenzus dotiču, najavljuju samostalno učešće na izborima. Brao vam ga momčadi. Svaka čast!

I nakon svega, Ima li nas, ili je sve besmisao?

Prosudite sami. Nije teško.