Građanin i nanogica

Piše: Slavko Mandić

„Puj pike, ne važi“. Što je bilo do sad, zaboravićemo. Nakon jučerašnje śednice kod malo prisutnog premijera, bezbjednosni umnjaci su čvrsto i karakterno odlučili da od danas kreće nova nafaka. Biće potpuno druga priča. Svaki građanin će ponaosob biti zaštićen. Ustanoviće se strategija kako će se to učinjeti, ali  niko nema razloga da sumnja u dobru  namjeru i potpunu  privrženost rješenju koju  će u bliskoj budućnosti osmisliti zajednički radni tim. Daleko od toga da ta zaštita nije funkcionisala i do sada, ali imala je u pojedinim djelovima bezbjednosnog funkcionalnog tijela nefleksibilnu propusnu moć slabijeg kvaliteta. To se mora priznati otvoreno, kako bi se pobijedila stara praksa, naslijeđena od prethodnika koji nijesu dovoljno vodili računa o građaninu, kao sveopštem prenosiocu prava na sve i svašta vladajućoj strukturi moći. Koliko sve ovo zbunjujuće djelovalo, sigurno je da je svakome teško razumjeti kakav će kvalitet rješenja slijediti u nastavku.

Kad se razrađenim visokoumnim programom riješi ta pojedinačna zaštita svakog ponaosob, u državi koja ima nekoliko stotina ljudskih ekvivalenata, onda će se mnogo lakše disati. Biće slobodnije kretanje po kući, ili po stanovima. Jer, po prijedlogu koji treba da usjedi od (ne) civilizovanog sektora, svaki ekvivalent, tj. građanin, dužio bi od ove radne grupe nanogicu. To je iznenađenje koje će da oduševi zajednicu. Konačno da je neko o njima poveo računa i svrstao  ih u kolektivitet čija je sigurnost apsolutna. Novina je i to da bi svaki pojedinac civilne svijesti sam sebi obezbjeđivao nanogicu, kako bi se izbjegli tenderi koji su prepoznati kao kočničari realizacije opšteprihvatljivog i jedinstvenog rješenja. Koji će i Evropa uvesti u upotrebu i biti zahvalna našim umovima na originalnom pristupu savladavanja problema koji je opasno prijetio daljem razvoju i opstanku naše vrste. Nanogica više ne bi bila privilegija samo onih kojima je sud propisao da je mora nosit, bez obzira što je na lageru naše pravosuđe, policija ili ko je god nadležan nema, jer bi je nosili svi i u svako vrijeme. Na taj način bi do sad privilegovani pritvorenici bili izjednačeni s običnim narodom jer bi svi bili u istoj situaciji i svi bi imali svoju vlastitu nanogicu. Koju bi mogli da izdaju, prodaju ili čine što god im volja bila, nakon završetka njihovog vijeka trajanja. Jeste zbunjujuće, čak i frustrirajuće, ali se drugačije u ovoj zbrkanoj situaciji nije moglo.

Dok projekat ne zaživi u potpunosti, svi bi morali proći kroz Spuž. Da ovladamo tehnikama koje su u potpunosti date u programu prevaspitavanja  višenacionalne i viševjerske države, koja teži i da to bude, ali i da to ne bude. Nije jasno nikome, ali je tako zasigurno.

Sastanak koji je rezultirao sjajnim dogovorom pokazao je zavidno jedinstvo razuma. Toliko dobrih vibracija na jednom mjestu, da se nadaleko ośećalo pozitivno podrhtavanje  sistema u punom smislu te riječi. Jer je sad jasno da nam se problemi koji su, do ove śednice izgledali nerješivi, više nikada neće ponavljati. Građanima treba još malo strpljenja. Odgovorni smatraju da će ga imati, pa čak i ako malo duže treba da prolaze spuškim varijacima na ovu temu.

Sve ovo se desilo jer su nam dva pravosnažno osuđena lica utekla iz kućnog pritvora. Digla se frka kao da ih je dvjesta dva. A opet velim, samo ih je dvoje. U drugim civilizovanim državama na to se ni obrnuli ne bi. Ovđe svako pametuje na svoj način. I počne da prede svoju priču. Zato je ministar pravde istinski bio zabrinut. Viđelo mu se to na obrazu, jer je to nešto što se ne može sakriti. Pa čak ni onda kad se smješkao dok je slušao u onoj Tv emisiji direktora policije što zbori, a preśednik Višeg suda prizivao boga da mu iste riječi rastumači. Baš je bio zabrinut. Kako i ne bi kad neki sudovi ne donesu presudu ni poslije tri godine okrivljenog  zapatanoga u zatvor. Pa ga moraju puštit, ako mu prethodno ne nađu što drugo, da ga s kapije ponovo vrnu u ćeliju. Borba je to neprestana.

Svima je laknulo kad se na kraju śednice oglasio ministar pravde, naglasvši da je sastanak bio konstruktivan i da je identifikovana potreba za boljom koordinacijom između policije i sudstva. Fantastično zaista. Genije, nema što. Još kad je objasnio da od prisutnih na sastanku niko nije kriv za ove pobjegulje, već da je za to odgovoran sistem, prisutnima je laknulo. Dakle sistem je kriv, a ne oni, kako to žele zlonamjerni da prikažu. Ćerajući ih da podnesu ostavke. Nema potrebe za tim, jasan je ministar.
Koliko god bilo jasno o čemu se radi, kad se malo bolje razmisli, onoliko koliko mogu zaista i mozgovi naših čelnika, zar nije još jasnije da su upravo ONI taj sistem kojega su proglasili odgovornim.
Naravno da jestu, ali pušti to sad. Vidiš li da je formirana radna grupa da to riješi. Što se ti plekaš u nešto što nije tvoja rabota.
Epilog  je poželjan za aktere. Bjegunci nijesu otkriveni. Odgovorni nijesu krivi. Kriv je sitem. Znači niko!
Idemo dalje jasnim putem u Evropu. Ovakvi kakvi smo, izgleda  sigurno, da im nećemo uteć. Jer će nas ućerat koliko se god opirali.  To ti je kad Evropa odluči da smo krcati demokratije. I vladavine prava. I da nam je korupcija…