Govori iz Minhena

Merc ne sugeriše da je posao završen – ni u Crnoj Gori, ni u EU. Naprotiv – on iskazuje stav da je potrebna nova strategija, novi pristup. Jasno je, takođe, da postoji načelna saglasnost među zemljama članicama EU o tome. Mercov odgovor, na kraju, treba da bude shvaćen i kao svojevrsni poziv crnogorskoj diplomatiji da usredsrijedi svoje skromne resurse i napore na evropske adrese

Autor: Miodrag Vlahović

Sjetićemo se lako prošlogodišnje Minhenske bezbjednosne konferencije. Tadašnji nastup američkog potpredsjednika Vensa odjeknuo je, bio je eksplicitna objava regresije politike SAD – povratak teorijama i doktrinama interesnih zona, odnosno deklaracije o novom američkom izolacionizmu i nacionalizmu.

Posljedice nove Pax Americana gledali smo posljednjih mjeseci, tokom dramatičnih i (auto)destruktivnih postupaka i akcija druge Trampove administracije. Od inercije i nemoći povodom ruske agresije na Ukrajinu, preko intervencije u Venecueli, preko opasnih najava, tj. odvlačenja pažnje sa drugih teških problema, o zauzimanju Grenlanda, sve do osnivanja „Odbora za mir“ (Board for Peace), sa Donaldom Trampom kao doživotnim predsjednikom…

Marko Rubio je uspio da formuliše ljubaznu verziju govora potpredsjednika Vensa, koja nije ni pokušala da sakrije koncepcijska i duboka principijelna neslaganja SAD i EU.

SEKRETAR RUBIO

Rubio se potrudio da posebno istakne istorijsko – kulturno i religijsko, pa i političko i bezbjednosno savezništvo SAD sa Evropom. Ali, nije mogao – a ni želio, svakako – da pobjegne od ideoloških obrazaca koji definišu političke parametre Trampove administracije:

„ … I ovo je mjesto gdje svodovi Sikstinske kapele i visoki tornjevi velike katedrale u Kelnu svjedoče ne samo o veličini naše prošlosti ili o vjeri u Boga koja je inspirisala ova čuda. Oni najavljuju čuda koja nas očekuju u budućnosti. Ali samo ako se ne izvinjavamo zbog našeg nasljeđa i ako smo ponosni na ovo zajedničko nasljeđe, možemo zajedno započeti rad na zamišljanju i oblikovanju naše ekonomske i političke budućnosti.“

Iako je intonacija bila za oktavu niža, a konfrontirajuća dimenzija – u „obračunu“ sa evropskim (i globalnim) liberalizmom – lišena direktnih optužbi, Državni sekretar je nastavio ono što je Potpredsjednik izgovorio prošle godine. Antiimigraciona politika je srž te ideološko-političke konstrukcije, a činjenica da su SAD napustile stotinjak međunarodnih organizacija, sporazuma i protokola sažeta je u proklamaciju:

„… To (imigracija) je urgentna prijetnja strukturi naših društava i samom opstanku naše civilizacije. I konačno, više ne možemo stavljati takozvani globalni poredak iznad vitalnih interesa našeg naroda i naših nacija. Ne moramo napustiti sistem međunarodne saradnje koji smo stvorili i ne moramo demontirati globalne institucije starog poretka koje smo zajedno izgradili. Ali one se moraju reformisati. One se moraju obnoviti“.

Marko Rubio i Džej Di Vens, FOTO: White House/Official website

Rubio će, saglasno svom dosadašnjem nastupu na funkciji šefa američke diplomatije, ostati apsolutno vjeran Donaldu Trampu, hvaleći njegove uspjehe i dostignuća. Uputiće i otvoreni poziv Evropi, za koji nije potreban posebni napor da se prepozna na koje i kakve Evropljane misli:

„… Pod predsjednikom Trampom, SAD će ponovo preuzeti zadatak obnove i restauracije, vođene vizijom budućnosti koja je ponosna, suverena i vitalna kao i prošlost naše civilizacije. I dok smo spremni, ako je potrebno, da to učinimo sami, naša je preferencija i nada da to učinimo zajedno s vama, našim prijateljima ovdje u Evropi“.

Trampova otvorena podrška evropskim nacionalistima i „suverenistima“ ostaje centralni motiv nove američke politike prema Evropi. Primjere možemo pronaći u svim zemljama EU. Kampanja za aprilske izbore u Mađarskoj pokazuje na kakvu Evropu računa MAGA Amerika.

Tako je Viktor Orban „foto-robot“ onog evropskog političara koji odgovara opisima i definicijama iz govora sekretara Rubia. Sve je tu: antiimigraciona ideologija, skepticizam i opstrukcija efikasnosti EU, konfrontacija sa briselskom administracijom, ignorisanje pravih uzroka i posljedica ruske agresije u Ukrajini – i tome odgovarajući (neprijateljski!) odnos prema Ukrajini i njenom ratnom vođstvu, koji ruši jedinstvo unutar NATO, uz logični prezir prema demokratskim institucijama i procedurama.

Dva puta prekinut aplauzima (što uredno notira i tekst govora na sajtu Stejt Departmenta) – upravo na dionicama u kojima eksplicira (istina – sa velikom dozom izraza koji liče na diplomatsku kurtoaziju) savezništvo sa Evropom, Rubio će naći i vremena da se vrlo negativno osvrne i na „teorije o liberalnom kraju istorije“ (kritika vrlo simplifikovane interpretacije čuvene Fukujamine parabole), što je najnovija povijest – prevashodno politička involucija zemlje koju predstavlja – zaista opovrgla i da izrazi ključnu „motivacionu“ poruku:

„… I zato mi Amerikanci ponekad možemo djelovati pomalo direktni i užurbani u svojim savjetima. Zato predsjednik Tramp zahtijeva ozbiljnost i reciprocitet od naših prijatelja ovdje u Evropi. Razlog zašto, prijatelji moji, je taj što nam je duboko stalo. Duboko nam je stalo do vaše i naše budućnosti. A ako se ponekad ne slažemo, naša neslaganja proizlaze iz našeg dubokog osjećaja zabrinutosti za Evropu s kojom smo povezani – ne samo ekonomski, ne samo vojno. Povezani smo duhovno i povezani smo kulturno. Želimo da Evropa bude jaka“.

Zabrinutost je i naša – publika je odgovorila završnim aplauzom.

Definicija je jednostavna: jaka i ujedinjena Evropa ne može biti bliska Trampovoj interpretaciji nacionalizma i izolacionizma, niti saglasna „novom suverenizmu“ i religijskoj matrici/logici u interpretaciji svijeta u kojem živimo.

KANCELAR MERC

Govor državnog sekretara Rubia imao je više sadržajnih odgovora – među njima svakako i od prethodnice na toj funkciji – Hilari Klinton. Ali, dok se sa te strane mogla očekivati kritika, značajno je da je njemački kancelar Fridrih Merc eksplicirao, u neuobičajeno otvorenom maniru, distinkcije i razlike unutar evro-atlantske zajednice.

Merc je potencirao da SAD nisu dovoljno moćne „da idu same u eri rivalstva velikih sila“ i da je jasno da se stari međunarodni poredak – zasnovan na pravilima – uništava.

„Ovaj poredak, međutim, nesavršen kakav je bio čak i u svom najboljem izdanju, više ne postoji u tom obliku… Biti dio NATO nije samo konkurentska prednost Evrope. To je takođe uporedna prednost Sjedinjenih Država. Zato treba da zajedno popravimo i oživimo transatlantsko povjerenje… U eri rivalstva velikih sila, čak ni Sjedinjene Države neće biti dovoljno moćne da idu same“.

Suština je, baš kao i kod Rubia, stvar kulture, u najširem značenju te riječi. Merc je jasan: „Kulturni rat pokreta MAGA nije naš“.

Njemački državnik nije ostavio nikakve nedoumice ni u vezi Trampove ekonomske politike (carine), niti u vezi prijetnji prema Grenlandu i Danskoj: „…Suverena Evropa je naš najbolji odgovor na ovo novo doba. Danas je naš najhitniji zadatak ujediniti i ojačati Evropu“.

To je bio i svojevrsni šlagvort za Mercovu izjavu da se osjeća nelagodno zbog pristupa EU prema zemljama Zapadnog Balkana, kao i da smatra da je potrebna nova strategija kako bi se zemlje regiona približile EU. Agencije su javile da je to bio njegov odgovor na pitanje predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića:

„Imali smo sastanak u decembru sa državama Zapadnog Balkana i Evropskim savjetom u Briselu. Iskreno, osjećam se sve više nelagodno zbog našeg pristupa vašim zemljama. Moramo ponovo da otvorimo novu strategiju kako da ove zemlje približimo EU. Ne želim da vas izgubimo. Vi ste dio evropskog kontinenta i zato ste potencijalno dio Evropske unije. I znam da je ovo konsenzus“.

Odgovor je jasan, pozitivan i – što je potrebno primijetiti – otvoren u svojoj konačnici.

Merc ne sugeriše da je posao završen – ni u Crnoj Gori, ni u EU. Naprotiv – on iskazuje stav da je potrebna nova strategija, novi pristup. Jasno je, takođe, da postoji načelna saglasnost među zemljama članicama EU o tome.

Nadamo se da ga zbog toga lokalni i međunarodni dušebrižnici za crnogorsku evropsku agendu neće optužiti za malodušnost i defetizam.

Mercov odgovor, na kraju, treba da bude shvaćen i kao svojevrsni poziv crnogorskoj diplomatiji da usredsrijedi svoje skromne resurse i napore na evropske adrese.

To je nesporni i apsolutni crnogorski prioritet u ovom vremenu.

CRNOGORSKA DIPLOMATIJA FRAZA I SAOPŠTENJA

Crnogorski zvaničnici, masovno prisutni u Minhenu (više nego na prethodnim izdanjima tog skupa), posvetili su svoj boravak seriji repetitivnih saopštenja i „već viđenih“ objava na javnim mrežama, u kojima se nižu uglavnom manje značajni sagovornici i mnogo puta ponovljene fraze. (Milatovićevo pitanje Mercu je bilo korisnije od svih tih protokolarnih pozdrava i susreta.)

Nepostojanje (jasne) crnogorske reakcije na globalna dešavanja i na probleme povezane sa temama iz govora nominalnog šefa američke diplomatije i njemačkog kancelara sasvim je saglasno političkim konfuzijama i ideološkoj (i populističkoj) papazjaniji koja karakteriše sve tri avgustovske vlade.

Prošlo je i vrijeme kada se govorilo (i sa strane novih vlasti u Crnoj Gori, čak), da je vanjska politika najbolji dio crnogorske državne politike. Ta se kurtoazija odavno ne pominje – jer je crnogorska vanjska politika ispražnjena i svedena na nizove formalnih izjava, koje nevješto kriju nedostatak pozicije zvanične Podgorice prema svim relevantnim pitanjima – od neposrednog okruženja i regionalnih situacija, koje nas se i te kako tiču, pa sve do evropskih procesa i kriza, sa ruskom agresijom na Ukrajinu kao centralnim zbivanjem, čija sjenka zlokobno visi nad cijelim kontinentom, pa sve do američko-evropskih frikcija i konfrontacija. Strah od političkih centara, obavještajnih službi i crkve države koja je vladajućim strukturama „najbliža“, ili čiji su oni samo „nesrećno odvojeni“ dio – ne treba posebno pominjati.

Crnogorski političari – i na ovakvim masovnim diplomatskim ekskurzijama i u djelovanju kod kuće – zapravo ćute, jer nemaju, tj. ne znaju što da kažu, niti se usuđuju da iskorače izvan nekoliko zadatih replika tog oskudnog i dosadnog libreta. Od njih se, naravno, ne očekuje da iznose radikalne i „revolucionarne“ stavove i da pretenduju da odlučuju o procesima đe to objektivno ne bi bilo ni moguće, ali je izostanak bilo kakve pozicije, odnosno politike, neprijatna činjenica avgustovske Crne Gore. Za poznavaoce procesa i njihovih nosilaca našoj zemlji – to ne predstavlja nikakvo iznenađenje.

Formula je prosta: kad nema politike, nema ni diplomatije.

(Autor je vanjskopolitički komentator Pobjede)