Gospodine Maslenikov, znate li đe je sad agent Antipin?

Da je njegova ekselencija, ambasador Ruske Federacije u Crnoj Gori, gospodin Vladimir Maslenikov, koji je odobrio uvredama i prijetnjama ispunjeno reagovanje Amabasade Rusije na naš tekst u Pobjedi, zaista imao diplomatske mudrosti kao predstavnik velike sile kakva jeste Rusija, da je zaista mislio o vjekovnim vezama između naše dvije države ili da nije nastupao sa pozicije isljednika nekadašnjeg Informacionog biroa – sa namjerom da disciplinuje, prevaspitava ili kažnjava neposlušne – vjerovatno nikada ne bi poslao reagovanje koje je juče objavljeno u Pobjedi.

A objavljeno je – kako to hoće kad nadmenog i silnog, a neznavenog, poćera nesreća – baš istog dana kada je Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore proglasilo da je jedan ruski diplomata – persona non grata i da mora u roku od 72 sata da napušti Crnu Goru.

Ispostavilo se da je riječ o Viktoru Antipinu, obavještajcu Spoljne službe bezbjednosti (SVR) Rusije. Isti onaj Antipin o kojem je pisala Pobjeda, onaj što je Strahinju Bulajića, funkcionera prosrpskog i proruskog Demokratskog fronta i potpredsjednika Skupštine Crne Gore, śetovao u Danilovgradu, i na drugim mjestima, ko zna koliko puta.

Dakle, sada je i zvanično potvrđeno ono što je Pobjeda pisala: da su obavještajne službe Ruske Federacije pokrenule široku i intenzivnu akciju umrežavanja svih njihovih saradnika – od onih iz svijeta politike, preko Crkve Srbije i medija – kako bi Crnu Goru potpuno vratili u zonu ruskog uticaja.

Umjesto da kao predstavništvo moćne Rusije, kao nasljednik diplomatskih bardova, recimo Andreja Gromika ili Eduarda Ševernadzea, mudro prećuti tekstove Pobjede, neko se, uz odobrenje ambasadora Maslenikova, dosjetio da dijeli lekcije našem listu i da objašnjava kako mi širimo ,,kampanju špiomanije i rusofobije“.

A onda su, valjda koristeći Gugl prevodilac, što je neprimjereno za zemlju tog ranga, neznaveno pokušali da demantuju naše pisanje. I to tako što su potvrdili sve kontakte, sve susrete amabasadora i neregistrovanih ruskih obavještajnih radnika (špijuna) sa predstavnikom Demokratskog fronta, mitropolitom Crkve Srbije i paramilitarnim sveštenicima!

Sve je potvrđeno, sve precizno po datumima. Da, kaže Ambasada Rusije, srela se njegova ekselencija Maslenikov sa mitropolitom Joankijem Mićovićem u Dajbabama 7. februara, ali to je bilo privatno, sa suprugom i sinom, pa nijesu pričali o politici.

Da, sreo se ambasador opet 12. februara, u društvu sa Valerijem Aleksejevim, opet sa Joanikijem i, još Strahinjom Bulajićem – i opet nijesu pričali o politici, tvrde u Ambasadi.

O, da, sreo se ambasador Maslenikov 16. februara, kažu u ,,demantiju“ kojim se potvrđuje pisanje našeg lista, i sa popom Mijajlom Backovićem i ,,nezavisnim“ novinarom Igorom Damjanovićem, ali, gle čuda, opet nijesu pričali o politici već su ,,razmotrili inicijativu spomenika rusko-crnogorskom prijateljstvu“.

Zanimljivo, ambasador Rusije razmatra inicijativu o izgradnji spomenika u Crnoj Gori – ali ne sa predstavnicima države Crne Gore! Već sa popom Backovićem, bliskim prijateljem direktora ANB-a Dejana Vukšića, veteranom 63. padobranske jedinice, članom Balkanske kozačke vojske, osnivačem radikalnog, ekstremnog desničarskog „Miholjskog zbora“, prijateljem ,,Noćnih vukova“ koji su, eto slučajnosti, bili u Cetinjskom manstiru 5. septembra kada je bilo ono ,,pancir ustoličenje“ Joanikija. Sa kojim, kako lasno vele u saopštenju, ambasador Maslenikov, nikada ne priča o politici.

Kada se sve ovo pobroji, pa i citira reagovanje Ambasade Ruske Federacije, zaista se može povjerovati makar u jednu stvar iz njihovog ,,demantija“ – da ,,ruska noga nikada nije prelazila prag ANB-a već duži niz godina“. Pa i nije trebalo gospodine ambasadore; što da se mučite, Vi ili bilo ko od diplomata i obavještajaca – oni su dolazili Vama na noge!

A Vi ste, i da se tu saglasimo sa Vašim konstatacijama, ,,radili to što radite“ i ,,nijeste sjedjeli skrštenih ruku“. Vidimo da nam nudite neke podatke, valjda dok ste radili prekovremeno i iz hobija, o nekim susretima ,,crnogorskih političara na vilama u Blizikućama“. Nemojte nas čikati, dostavite podatke, pretpostavljamo da imate naše kontakte i da nas lako možete naći. Provjerićemo i pisati, ne za pare nego radi istine.

Za razliku od Ambasade Ruske Federacije, novinari Pobjede ne žele da drže lekcije. Ali, nemamo namjeru da ćutimo.

Kada ambasador Maslenikov, sa visine ocjenjuje da se Pobjeda – koja je nastala u plamenu slobode i jeku antifašističke borbe – ,,degenerisala u otvoreno žutu štampu“, onda zaista zaslužuje odgovor kakav i priliči. Naš list je bio, ostao i biće, vjeran ideji antifašizma i slobodne Crne Gore, poštovanja drugih i drugačijih, bez obzira na vjeru ili naciju.

Ne kalkulišemo i ne koketiramo sa predstavnicima ideologija koje su bile saveznice nacista i poštujemo državu i ideju slobode za koju su generacije naših predaka ginule.

I prije nego nastavite da nam pridikujete o antifašizmu, moramo se malo osvrnuti na ono što Vi činite. Ne znamo je li previše da Vas pitamo ambasadore, ali jeste novinarska radoznalost koja nas, nadamo se, neće skupo koštati.

Da nijeste možda tokom brojnih susreta, koji nijesu u okviru diplomatskih aktivnosti, ono kada nikada ne pričate o politici kao sa Joanikijem, a sjedite i dumate sa ljudima koji su sljedbenici četništva, propagatori ideologije krvi i tla iz Drugog svjetskog rata protiv kojih se borila i antifašistička Rusija, da nijeste, tek usput, pitali uvaženog mitropolita Crkve Srbije, kad se moli i pominje svece, da li ikad izgovori imena dvojice svetaca Crkve Srbije, ne tako davno beatizovanih, popa Mace Vukojičića ili Obrada Šiljka, osuđenih koljača žena i đece? Pitajte neki sljedeći put, neće biti to priča o politici, ali hoće o crnogorskoj istoriji, o životu i smrti.

Kao što je priča o životu i smrti ono što se ovih dana dešava u Ukrajini. Vaša zahvalnost, u reagovanju na naše pisanje, grupama građana koji podržavaju invaziju Rusije na Ukrajinu, moramo priznati, više liči kao poziv na nova razaranja, ali i na iskaz Vaše bespogovorne lojalnosti predsjedniku Putinu, a ne majčici Rusiji.

Jer, znate, i mi ovđe u Crnoj Gori nešto o istoriji znamo. Kad ste se već drznuli da govorite o 1944. godini i ocjenjujete Pobjedin antifašizam, podsjetićemo Vas da je prvi broj izašao 24. oktobra 1944. i da je jedan od glavnih naslova bio – ,,Beograd je slobodan“, a odmah u lidu teksta se kaže da su ,,Beograd osvojile bratske armije maršala Staljina i maršala Tita“ i da su učestvovali narodi Jugoslavije, ,,sinovi dične Šumadije, herojske Crne Gore, junačke Krajine, borci brigade ‘Rade Končar’“… Nije tada bilo bitno što su dva komandanta jugoslovenske vojske bili Peko Dapčević, Crnogorac i Crvene Armije Vladimir Ždanov, Ukrajinac. Bilo je važno da je antifašizam pobijedio.

Da, pamtimo neke davne slike. Poput one od 2. maja 1945, slavne crvene zastave sa petokrakom, srpom i čekićem u uglu na vrhu nacističkog Rajhstaga u Berlinu, koju su zakačili vojnici Crvene Armije. I nije bilo bitno što je jedan bio Gruzijac Melitan Kantarija, a drugi Rus, komunista Mihail Jegorov. Bilo je važno da je konačno slomljen nacizam.

Zato, oprezno Vaša ekselencijo, kada podstrekujete građane Crne Gore da podržavaju invaziju Rusije na Ukrajinu. Jer, ako ikada razorite Kijev i uništite Ukrajinu, ta zastava koju će iznijeti neki ruski vojnik na vrh gradske ruševine ispod hiljada žrtava, neće biti zastava antifašizma. Ne, već poraza Rusije.