Glas razuma i savjesti

Piše: Goran Sekulović

Politički i društveni život u cjelini je toliko ”bogat” u našoj zemlji da nimalo nije racionalno i cjelishodno da se poslije svakog ”incidenta” piše kolumna. Čak ni da se to čini redovno neđeljno ili pak u nekom drugom određenom vremenskom intervalu. Nekada sam to radio u ”Pobjedi” (ima već tome petnaest godina) i na ”Gradskom portalu”, odnosno portalu Gradske RTV Podgorice. Sada mi se čini da ”efekti” kolumni mogu biti sadržajniji i kvalitetniji ako se u ”gumbulj” (s)veže više toga što se u međuvremenu desilo i dešava.

Nekada je jedno od teorijskih, ali i praktičnih političkih pravila bilo to da, za razliku od desnih opcija, lijeve i građanske političke partije i pokreti imaju mnogo više naklonosti, empatija i senzibiliteta prema položaju i emancipaciji žena i nacionalnih, etničkih i vjerskih manjina. Jeste da se u svijetu danas dosta toga promijenilo, ali se čini da je Crna Gora i u ovom pogledu ”šampion”! Ne toliko naravno zbog obima ovih i sličnih pojava, već zbog njihove egzemplarnosti i tipičnosti za ilustrovanje etičkog, društvenog, identitetskog i duhovnog sunovrata naše zemlje.

Činjenica da je bilo nešto ”trulo u državi Danskoj” u zemanu vlasti DPS-a i koalicionih mu partnera nije ništa novo. Uostalom, upravo ta ”trulost” otvorila je široka vrata ”oslobodiocima” da nakon 30. avgusta 2020.g. počnu i sa nivoa apsolutne državne vlasti ”litijaški” uređuju crnogorsko društvo. Naravno da pod terminom ”litijaški” ne smislimo ništa loše za zdravi vjerski ośećaj. Problem je kad on ustupi mjesto nacionalističkoj i šovinističkoj kvazivjerskoj indoktrinaciji udruženoj sa klerofašističkom ideologijom i otvorenim negiranjem državne nezavisnosti, punog nacionalnog suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta.

Na vrhu jedne ovakve politikantske, antinacionalne i antidržavne piramide zla, nalazi se naravno potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora Vlade Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom kojim je svekoliko pravoslavno sakralno i kulturno blago naše zemlje predato u ruke jeednoj vjerskoj organizaciji čije je śediśte u drugoj državi. Poništavajući tako vijekove istorijskog, vjerskog, crkvenog, kulturnog I narodnog pamćenja naroda koji je stvorio ovu zemlju, politički pokret koji se izdaje za građanski i njegov čelnik u tadašnjoj ulozi premijera sebe su isključili iz svake moguće dalje eventualnosti da ‘’brane’’ bilo koji segment i element bilo čega što je vrijedno i što treba (sa)čuvati u zemlji. Da i mnogi drugi politički subjekti i pokreti u zemlji koji se izdaju za građanske – i to, nažalost, oni koji su kao i URA trenutno u opoziciji! – pate u suštini od istih boljki, pokazali su i nedavni protesti u Ulcinju upravljeni protiv potpisivanja Sporazuma Vlade Crne Gore sa UAE, ali i predizborni proces u Nikšiću. Jedino je Jelena Marković u Ulcinju otvoreno poručila Dritanu Abazoviću da nikako ne može neko ko je potpisao tzv. Temeljni ugovor braniti ‘’narodne interese’’ od eventualne prodaje zemljišta i gradnje na Velikoj plaži. Abazović je odgovorio sa: ‘’Maknite mi ovu budalčinu’’!? Bez obzira na ideologiju i stranačku opredijeljenost prisutnih protestanata toga dana u Ulcinju, moralna i ljudska obaveza svih je bila da se Jelena Marković uzme u zaštitu i odbrani njen i fizički i ljudski i politički i moralni integritet od nasrtaja i Abazovića i njegovih saradnika. To se nije desilo. Nijesu je uzeli u zaštitu čak ni predstavnici Evropskog saveza iz Nikšića – koalicija SD-a, SDP-a i Liberalne partije – koji su bili prisutni, političke grupacije kojoj je Markovićka prirodno pripadala jer je do tada bila potpredsjednica Libeeralne partije Crne Gore i njen odbornik u SO Nikšić!

Dakle, vidimo da je u pitanju još jedna politička opcija i lista koja sebe vidi i razumije kao građansku, a koja je pala na ispitu zvanom poštovanje ljudskog integriteta i dostojanstva. Uoči samih izbora u Nikšiću, Jelena Marković je upitavši nosioca liste Evropskog saveza da li bi je on zaštitio u Ulcinju da je bio prisutan, dobila nešto sofisticiraniji i uljepšaniji, ali u biti vrlo agresivan, potcjenjivački, arogantan i gotovo istovjetan odgovor koji joj je u Ulcinju poslao i Abazović! Svakako, ovo je samo jedan od simptoma i pokazatelja da je partitokratija osnovni problem u našoj zemlji, ali ipak se mora primijetiti ta duboka, strašna osionost i netrpeljivost prema jedinom ženskom nosiocu političkih lista u tek završenim izborima u Nikšiću – na stranu što s radi o dokazanom rodoljubu i patrioti ove zemlje i pravoj, nepotkupljivoj građanskoj aktivistkinji za prava svih ljudi u našoj zemlji! – koja je došla ne od neke desne, nacionalne, ne čak ni od otvorene klerofašističke ili već tome slične opcije, već od stranke i koalicije koja sebe predstavlja kao krajnje demokratsku, multikonfesionalnu, multietničku, multikulturalnu, otvorenu, građansku, slobodarsku i pravdoljubivu ideološku i političku opciju! I to ponovimo, od stranke i koalicije čiji je do tada Jelena Marković bila i jedan od najuglednijih i najdostojanstvenijih, najborbenijih i najbeskompromisnijih čelnika!? U ovome je svekolika i zastrašujuća opasnost koja ne samo da vreba Crnu Goru već nas je sve čak i dobrano okupirala, a da toga najčešće i nijesmo svijesni!

Još jedna stranka i koalicija novijeg datuma gromoglasno za sebe izjavljuje da je građanska, a najčešće sve što treba završava za klerofašiste na vlasti dakako. Lako je ‘’pogoditi’’ da je riječ o Evropi sad. Zato što se stvari i ‘’incidenti’’ ne sagleda(va)ju do korijena, često se ‘’gleda kroz prste’’ i onda se ‘’najednom’’ začudimo ‘’nečemu’’!? Konkretan primjer je izjava gradonačelnika Podgorice kada se na iftaru zahvalio Islamskoj zajednici koja je, kako je kazao, uvijek iskazivala lojalnost prema gradu i državi. “Hvala što ste uvijek iskazivali lojalnost prema ovome gradu, što ste bili i ostali naše dobre komšije … i hvala vam što ste našu Crnu Goru uvijek doživljavali kao svoju zemlju”, rekao je Mujović. Dodao je da ih zbog takvog odnosa doživljava “blisko kao svoju pravoslavnu braću”. Što reći poslije ovoga bez jedno i samo jedno: ‘’Strašno!’’ Postoje komentari da se gradonačelnik samo loše ‘’zanio’’, odnosno da je samo loše sročio ispravan stav i samog sebe nepotrebno zapetljao.

Ne, nikako nije o tome riječ. U suštini, gradonačelnik Podgorice i jedan od čelnika pokreta Evropa sad je iznio stav vrlo sličan, gotovo istovjetan onome koji je bio dominantan nekada u ustaštvu – koje je svojatalo Muslimane baš kao što su četnici svojatali Crnogorce – da su Muslimani naime cvijet hrvatstva. Ništa čudno, jer i četništvo i ustaštvo su bili radikalno asimilatorski i velikodržavnonacionalistički usmjereni prema okolnim narodima, vjerama i teritorijama. A da je gradonačelnikova izjava dio jednog cjelovitog svjetonazora pokazuje i njegova izjava u novogodišnjoj noći kada je izrekao dvije vrlo opasne stvari, koje su naravno nota bene za ovu klerofašističku vlast još od 30. avgusta 2020.g. O tome sam već pisao u kolumni od 9. januara.

Prvo, Saša Mujović je rekao tada jednu notornu stupidnost da aktuelna podgorička vlast samo treba da osluškuje i prati ono što hoće i želi – narod! (Ili što reče na iftaru: ‘’pravoslavna braća’’!) Naravno, ko može to biti drugi za ”oslobodioce” kojima su njime puna usta svakodnevno, nego upravo narooooood! Ova jeftina politikantska demagogija, narodnjaštvo i populizam, uspijevaju ponajviše tamo đe je ”mrtvo more”, đe se nudi samo ”hljeba i igara”, đe je ugušen ne samo svaki kritički glas protiv zloupotreba i nepočinstava, neodgovornosti i nerada, neefikasnosti i vlasti ali i čitavog da li treba reći civilnog društva, već i sama potreba, želja i htjenje za njim. Drugo, reče Mujović tada, i da je nova podgorička vlast izraz narodne volje iskazane na izborima!? Istina je sasvim suprotna: građani Podgorice su većinski pozitivno odgovorili na upit prije svega ”Pokreta za Podgoricu” da li žele promijeniti do tada aktelnu vlast i da li su nezadovoljni njihovim dotadašnjim učincima. To što Jakov Milatović nije imao hrabrosti i odvažnosti da izbornu volju većine podgoričana sprovede u djelo ne može promijeniti fakat samih izbornih rezultata i da istina postane laž a laž istina.

I upravo sada možemo da zaokružimo ovu mozaik kolumnu sa najnovijim ‘’incidentom’’, odnosno sa sve pucnjevima od strane sinovca i tijelohranitelja (neki kažu i savjetnika) Andrije Mandića prije neku noć u Podgorici. Bezbjednosno interesantna osoba, dakle, iz najuže pratnje čelnika državnog Parlamenta je pucala u dvije bezbjednosno interesantne osobe iz vozila (koje je od kriminalaca valjda zaplijenjeno od strane SDT-a) službene pratnje predśednika Skupštine Crna Gore, iz pištolja koji je registrovan na nečije drugo ime i koji je valjda Andrija Mandić dobio na poklon a on ga ustupio svom sinovcu!? Pljušte komentari, nepotvrđene izjave, pretpostavke, dileme, upiti… Ćuti čelništvo policije i čelništvo čitavog bezbjednosnog sistema u zemlji. Šaranović i Bečić tek su valjda odahnuli zbog ‘’nenadanog’’ prekida protesta neformalne studentske grupe Kamo śutra, pa im treba malo odmora i nijesu još spremni za nove izazove. Ćuti uglavnom i javnost, dakle, ne čuje se ni onaj ‘’kritički glas’’ što ga spomenuh u vezi Mujovića. A on nam je svima tako potreban, kao hljeb nasušni! I to svaki kritički glas prema svima i svakome!? Da ga je bilo više i snažnijeg i dok je bio DPS na vlasti bolje bi bilo i njemu i nama i svima! Sada je isto! (Isto je i to da je vlast vlast, što ostaje vječno i nepromjenljivo izgleda, nešto slično onom kad je Ivo Andrić komentarisao nadobudan stav o novom dobu nekog komunističkog agilnog i ambicioznog književnika-aparatčika nakon 1945.g. u Udruženju književnika rekavši: Da, da, novo je vrijeme, ali ipak žena i dalje mora devet mjeseci da nosi dijete da bi se  rodilo!’’).

Aktuelna vlast ne shvata da je za nju samu bolje da se okane svake ‘’suvišne’’ – osione, nedemokratske, otuđene, vlasti radi vlasti, vlasti u ličnom interesu, radi ličnog bogaćenja i lopovluka – vlasti i da ima samo onu vlast koja je, što bi se reklo, mjera i Božija i ljudska, u slučaju izbora svakako u onom obimu koju im predaju u ruke njihovi birači. I štos je ‘’samo’’ u tome da se u tom određenom periodu vlasti ista upotrebljava po Ustavu, zakonski i pošteno! Za očekivati bi bilo da živimo u demokratskoj i pravnoj, odgovornoj državi, da Andrija Mandić podnese ostavku. Kao što su to mogli i trebali dakako da učine i Bečić i Šaranović, jer na ta njihova tri mjesta mogu doći i došli bi svakako ljudi iz njihovih stranaka. To niko naravno ne spori i u okviru sadašnjeg izbornog i političkog sitema i ne može da (o)spori. Posebna je priča da naši vlastodršci ne shvataju da im ostavka kao moralni čin ne zatvara već otvara i čuva, štiti i unapređuje prostor koji im ostaje za buduće demokratsko i legitimno bavljenje i dalje politikom nakon što im birači budu ponovo dali povjerenje poslije gubitka na izborima njihove opcije ili pak i samo njihovim individualnim povlačenjem sa političke scene na određeno vrijeme! E, tu leži problem: sve se čini da ova sadašnja vlast teško može da sagleda mogućnost da istu izgubi na ‘’poštenim’’ izborima, koji su takvi, samo dok iste dobijaju a kad počnu da ih gube pretvaraju se  u nepoštene kao što su bili svi oni dakako dok nijesu došli na vlast. Kritike i samokritike nikad dosta, govorili su komunisti, pa ponešto na tome i radili. Makar toliko ili čak samo i približno tome kad bi ovi današnji, i vlast i opozicija, nešto (u)radili bilo bi, čini se, dosta. Taj tako potrebni glas razuma i savjesti.