Davor Gjenero, politolog i nezavisni konsultant, u velikom intervjuu za „Slobodnu Bosnu“ govorio je o političkim turbulencijama na Zapadnom Balkanu koje su obilježile proteklu godinu, ali i najavio događaje koji slijede, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u regionu.
Standard
Gjenero je govorio o opasnim namjerama Vučićevog režima, sankcijama koje sve jače pogađaju Milorada Dodika, predsjednika bh. entiteta Republika Srpska, i njemu odane ljude, te opasnoj igri Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, koji otvoreno prkosi američkoj administraciji opstrujirajući važan energetski projekt za cijeli region.
-Snažno i zabrinjavajuće, pogotovo zato što na razini međunarodne zajednice, odnosno euroatlantskih partnera, nije bilo pravog odgovora na sve otvoreniju agresivnu retoriku autoritarnoga režima u Beogradu. Kao što politika Beograda na vlas sliči politici režima Slobodana Miloševića dvedesetih, i reakcija euroatlantskih partnera je slična. Propuštaju vidjeti da ključ stabilnosti Balkana nije Srbija, nego Bosna i Hercegovina. Ponovno se odlaže pravovremena reakcija na velikosrpske zahtjeve, koji se danas samo formalno više ne zovu „Velika Srbija” nego „Srpski svijet”, ali se radi o identičnoj politici. I europski prekoatlantski saveznici, i lideri Europske unije propuštaju naglasiti da Balkan kao stabilan demokratski prostor može funkcionirati samo po jednakim principima na kojima je izgrađen mirovni poredak u Europi nakon II svjetskog rata.
OPASNOST O RADIKALIZACIJE
Taj se poredak oslanja na tri stupa: kao prvo, izgradnju demokratskih međusobno kompatibilnih političkih sistema, uz zaštitu ekonomskih sloboda, ljudskih prava i provođenje načela vladavine prava, kao drugo slobodnog kretanja ljudi, kapitala i slobodnu trgovinu, i kao treće, ali ne manje važno, na zaštitu državnih granica i izgradnju međusobnih odnosa država na osnovi ravnopravnosti i matrične suradnje.
Odnos prema Balkanu uvijek ima i ponešto cinizma. Naime, iako su ova načela sadržana u pregovaračkim okvirima za sve države u ovom prostoru, kad je riječ o odnosu prema Srbiji, kao da se gleda s cinizmom i sa Srbijom i njenim nedemokratskim vladarima, nekoć Miloševićem, a sada Vučićem, se razgovara u drukčijim okvirima. Svi znaju da je taj režim izgrađen na sustavu jedne dominantne političke partije, bez slobode javnosti, bez poštenih i slobodnih izbora, bez koncepta provođenja načela vladavine prava, ali sve to kao da nije važno jer je svima jasno da Srbija, odnosno njena politička elita, a posebice autoritarni vladar, ionako ne žele biti dijelom europske integracije i euroatlantskih struktura.
Onda je najlakše na njihove teritorijalne pretenzije prema BiH, Kosovu i Crnoj Gori, koje su posve otvorene, a tek su malo manje vidljive ona prema Sjevernoj Makedoniji i prema Hrvatskoj, reagirati okretanjem glave. Glava se, međutim, ne može vječno okretati, jer agresivnost autoritarnog režima zakonomjerno postaje sve veća, a koliko god se pomicale „crvene linije”, u jednom trenutku postaje nemoguće fingirati da one nisu pređenje. To se euroatlantskim partnerima dogodilo s Miloševićem, pa je bila nužna vojna intervencija, kako bi se spriječio genocid na Kosovu. Zabrinjavajuće je da bi zbog gubitka političke legitimacije u državi, zbog korupcijom izazvanih nesreća, poput one u Novom Sadu, režim Aleksandra Vučića mogao posegnuti za još radikalnijom agresivnom politikom prema susjedstvu, prije svega prema BiH, a činjenica je i to da u današnjim geopolitičkim okolnostima, kad sve linije budu pređene, Sjevernoatlantski vojni savez ima manje manevarskog prostora za intervenciju, nego što ga je imao pred četvrt stoljeća.
Svjedočili smo i usvajanju Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Glavnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Uz rusku pomoć predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je poraz pokuao prikazati kao pobjedu. Zbog čega Vučićeva Srbija tako očajnički ne želi priznati presude Međunarodnog tribunala u Haagu, negirajući genoci i ratne zločine počinjene od strane pripadnika srpske vojske?
-Za Srbiju je neugodna judikatura ICTY, dakle Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, ali joj je još neugodnija presuda druge međunarodne sudske instance, također nastale pod okriljem Ujedinjenih naroda, i isto tako sa sjedištem u Hagu. Međunarodi sud u Haagu (ICJ), koji je zapravo „međudržavni sud”, presudio je da je Srbija jedina država koja je do sada proglašena odgovornom po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, što ju je Generalna skupština UN usvojila 1948. godine, i to zbog nesprečavanja i nekažnjavanja tog zločina. Uzaludna je retorika Srbije da ICJ nije presudio da je ta država počinila genocid u Srebrenici. Iako je krivica za počinjeni zločin pripisana paradržavi bosanskih Srba i njenim oružanim formacijama, odgovornost Srbije je nedvojbeno utvrđena.
Svako spominjanje genocida u Srebrenici, svako prisjaćanje na taj genocid, ujedo je prisjećanje na zločinački režim Slobodana Miloševića i njegovu odgovornost da, iako je to mogao, nije spriječio zločince pod Karadžićevim i Mladićevim zapovjedništvom u počinjenju zločina genodica, te da nije učinio ništa na kažnjavanju počinitelja, iako su mu oni bili u dosegu.
Narativ, dakle brbljarija i skrivanje istine, režima Aleksandra Vučića zasniva se na tvrdnji da ICJ nije presudio kako je Srbija izravno sudjelovala u počinjenju zločina genocida, i strašno je da je ta konstrukcija danas opće mjesto u javnosti u Srbiji. Svako prisječanje na genocid u Srebrenici, međutim, nameće pitanje o tome kakva je odgovornost za nj, ne samo izravnih počinitelja, Miloševićevih kvislinških snaga u BiH, nego i Miloševićevog režima i onoga što je u to vrijeme bila državna vlast u Srbiji. A to je Vučiću silno neugodno.
Dok Milorad Dodik, predsjednik bh. entiteta RS, iščekuje presudu na Sudu BiH, steže se obruč oko kompanija i njemu bliskih osoba. Jesu li američke sankcije „naudile“ Dodiku i njegovu režimu i jesu njegova nadanja o skidanju s „crne liste“ nakon dolaska Trumpove administracije uzaludna?
-Posve je očito da jesu. Naštetile su i Dodiku i njegovoj kamarili, a izvjesno je da će one trajati dugo i da će ih sustavno osobno iscrpljivati. One neće nestati niti ako se Dodik, ne samo formalno, nego i stvarno, povuče iz političkog i javnog života. Američke sankcije prema osobama koje su kao „jataci” pomagali bijeg hrvatskog bjegunca pred haašim sudom, koji je u međuvremenu oslobođen presudom drugostupanjskog vijeća ICTY, i danas su na snazi. Amerika je pragmatična u takvim stvarima, američke administracije znaju da se ekonomskim mjerama rješavaju politički problemi, pa se sankcije relativno lako i brzo uvode, ali se vrlo teško ukidaju. Temeljne politike, koliko god administracija predsjednika Trumpa govorila protiv takozvane „duboke države”, ne mijenjaju se smjenom administracija. A uostalom, prve sankcije protiv Dodika nisu uvedene u vrijeme administracije predsjednika Bidena, nego u vrijeme prvog predsjedništva Donalda Trumpa.
-S druge strane, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, još uvijek uspješno prkosi američkoj administraciji koja ga optužuje za pogodovanju ruskoj strani kada je u pitanju Južna plinska interkonekcija. Jesu li Amerikanci izgubili strpljenje s liderom HDZ-a BiH, i koji bi mogli biti naredni koraci američke administracije kada je Čović u pitanju?
-Izgleda da Dragan Čović nije svjestan do koje mjere riskira suprotstavljajući se provođenju važnog euroatlantskog geopolitičkog interesa. Bosna i Hercegovina trenutno je u energetskom smislu prepuštena na milost i nemilost totalitarnog režima u Rusiji, a usto Milorad Dodik s veseljem obavlja funkciju energetskog ključara države. Ključni interes euroatlantskih partnera je da se BiH dovede tamo gdje joj je i mjesto – da u punom formatu, pa i u energetskom smislu, bude dijelom euroatlantskog svijeta.
RUSKI RULET U MOSTARU
Jedan od razloga zašto Zoran Milanović nikad nije uživao naklonost euroatlantskih struktura, još kao hrvatski premijer, bilo je to što je njegova vlada opstruirala izgradnju LNG terminala na Krku. Predsjednica Grabar-Kitarović je, međutim, projekt LNG terminala vratila u politički fokus, u okviru inicijative koju je vodila s Pojskom, inicijativ vertikalne integracije Europe projektom Triju mora, a Plenkovićeva administracija je, uglavnom europskim novcem, uspješno projekt dovela pod krov i to pravovremeno, prije početka opće invazije Rusije na Ukrajinu. To je bila svojevrsna trka s vremenom, kao što je, uostalom, Putin čekao završatak projekta Sjeverni tok II, i tek onda napao Ukrajinu. Bio je, naime, uvjeren da će Europska unija nastaviti preuzimati ruski plin, kao da se ništa ne događa, a želio je spriječiti situaciju u kojoj ukrajinski branitelji imaju argument u rukama – mogućnost prekidana transporata plina preko njihove države. Danas je, kao što vidimo, plin iz Rusije, koji je do Nove godine stizao preko Ukrajine, potreban još samo Slovačkoj i donekle Mađarskoj, dakle ruskim satelitima u europskom prostoru.
SAD neće tolerirati da se bilo tko pokuša nametnti kao novi „energestki ključar” Bosne i Hercegovine. Čović ne može računati da će se naći u poziciji u kojoj je za ruskog „vakta” bio Dodik. To je protivno i bosansko-hercegovačkom, i euroatlantskom interesu. A brzo povezivanje BiH na hrvatsku infrastrukturu, interes je i Republike Hrvatske. Podrška što ju Čović trenutno uživa, posljedica je „izbornih okolnosti” u Hrvatskoj i činjenice da se premijer Plenković boji mogućnosti da bi u slučaju pritiska na njega, Čović mogao preksočiti na stranu protuatlantističkog predsjednika Milanovića. Kad izbori prođu, naći će se način da se Čoviću „objasne geopolitičke okolnosti”, a ne treba zaboraviti da će administracija predsjednika Trumpa možda biti manje zainteresirana za Balkan, nego što je to bila Bidenova, ali da, kad je riječ o energetici, valja očekivati daleko oštriju jasnu politiku te administracije. Sjetimo se samo činjenice da je Trumpova administracija ustrajala na sankcijama protiv kompanija koje su sudjelovale u izgradnji Sjevernog toka II, a da je Bidenova administracija, vrlo pogrešno, ublažila te sankcije.
VUČIĆEV KRAJ JE BLIZU
Ne možemo se ne osvrnuti na događaje u Srbiji i masovne demonstracije studenata protiv Vučićeva režima a nakon tragedije u Novom Sadu. Je li izgledan pad Vučićeva režima u naredoj godini s obzirom na sve okolnosti?
-Jedan od mojih učitelja, čovjek snažnog političkog instinkta, znao je, u kontekstu kraja komunističkog poretka i demokratske tranzicije, reći da ovakvo stranje više ne može dugo trajati, da to ne može trajati niti stotinu godina. Jasno je da je Vučićev režim uzdrman i da on više ne može dugo trajati, ali koliko je dugo to „kratko” razdoblje koje je pred Srbijom, teško je reći. Za sada režim ne nalazi odgovor na strategiju studentskog bunta. Iz dana u dan postaju sve groteskniji, tako groteskni da reakcija Vučića i njegove klike nadilazi imaginaciju velikog Dušana Kovačevića. Kinolozi bi rekli da ne možeš starog psa učiti novim trikovima, a trikovi koje zna Vučić, stari su trikovi koji ne pale kod studenata. Oni ne žele dijalog s njim, nego žele institucionalni odgovor na stanje anomije, poslužimo se Durkheimovom terminologijom, što ju je Vučićev režim stvorio. Razarajući institucije, razarajući vladavinu prava, gušeći slobodnu javnost, razarajući društvo, Vučić je uspostavio stanje u kom nema čvrste točke, nema morala i zakona, koji bi bili okvir za očekivano poželjno ponašanje. Zato se i moglo dogoditi da zbog korupcije, lopovluka u vrhu vlasti, dođe do tragedije u kojoj je poginulo petnaestoro nedužnih ljudi. A pad te novosadske nadstrešnice nije jedino što se zbog djelovanja Vučićevog koruptivnog režima jednostavno raspada.
Problem je, međutim, u tome da su studenti mogli svojom inteligencijom i hrabrošću, duhovitošću i poštenjem, stvoriti okvir za potiskivanje Vučića u defanzivu. Koncept prijelazne vlade, koja bi osigurala poštene izbore, koja bi bila šansa za to da Srbija nadoknadi ono što je de facto propušteno ubojstvom premijera Đinđića, čini se racionalnim izlazom iz situacije. Međutim, kao što je razoreno sve u društvu, zbog Vučićeve razorne uloge, razorena je i demokratska opozicija. Studenti ne mogu i ne smiju preuzeti ulogu onih koji će nositi demokratsku tranziciju. Sada se mora pojaviti stranačka struktura koja je sposobna nametnuti demokratske principe u nekakvom budućem dijalogu o tome kako bi autoritarni režim mogao „sići s vlasti”. Dobro je to što je očevidno da je u općem raspadanju počeo i raspad vladajuće sljedbe, SNS-a. Vučić više ne vjeruje niti stranci koju je sam stvorio i stvara nekakvu pretorijansku stranku, „lojalistički” pokret, kako ga on naziva.
Prve naznake konsolidacije demokratske scene poslao je, pak, Goran Ješić, koji se viteškim ponašanjem na komemorativnim demonstracijama u Novom Sadu, i zbunjenom reakcijom represivnog režimskog aparata na njegove postupke pristojnog i časnog građanina, vratio u centar političkih procesa. Formirajući novu političku opciju sjajno je adresirao glavni problem u sukobu s autoritarnim i totalitarnim režimom – strah. Kao i studenti, i Ješić Vučiću s potsmijehom kaže da ga se ne boji, i da je vrijeme da ga se nitko ne bi trebao bojati. Kad Vučić izgubi smaokontrolu, i spomene svoju pretorijansku gardu, posebne vojne jedince, s kojima da je mogao razbiti studente, ali, eto, nije htio, studenti mu urnebesno odgovaraju da nek im da te „Kobre” da se igraju. Uspije li studentima i opoziciji očuvati tu žovijalnosti, to veselje, moguća je svojevrsna baršunasta revolucija u Srbiji. Rizik, naravno, proizlazi iz Vučićeve neuravnoteženosti i njegove svijesti da je bez vlasti i moći nitko i ništa, da mu nema budućnosti.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].