Piše: Željko Rutović
Da, zgarišta ostaju vječnom nepogrješivom slikom – dokumentima vremena zla. Po njima se računa vrijeme, traži duh i dah prošlog. Iz njih izviru sjećanja i utihle nade. Pojedinačne i kolektivne.
Na putevima po Bosni zemlji, njenim venama i pričama, sudbama i ranama, svaka stara – nova slika svoj je svijet. A u tom svijetu nešto je prestalo da cvjeta ili pak, na nekom drugom dalekom mjestu pokušava da cvjeta. Cvjetovi i ljudi, prah sudbe lijepih i dobrih široko razasut.
Tragovi ostaju i podsjećaju. Na nepočinstva. Na nezaborav. Svaki trag, baš kao i napušteni kućni prag, jedan je svijet. Ranjen i neprebolan. Ali ne i uništen. Život uvijek, iskustva govore, poništava zlo. Kosmogonijski krugovi u novim dimenzijama i novim slikama pokazuju lice žilavosti života, prkosa i otpora. Podjednako, kako u životu, tako i u prirodi. Neki zakoni su vječni i uvijek poučni.
Gledao sam te kako tragove, tako i kulturološka podsjećanja na nekadašnji dom u čiju slavu iz kamena cvjetaju neki novi cvjetovi. Iz kamenog praga koji je u sebi pothranio korake i mirise onih koji su dušom oplemenili dom.
A sada, priroda i njena sila, poslije svega daruju tom i svim sličnim domovima cvijet nezaborava, čiji će se miris prostrijeti toliko daleko da dođe tamo gdje i treba. U novim značenjima. U novim laticama. U novim grozdovima sjećanja. U ružinoj vodi koja će osvježavati humke kulture sjećanja. U vodi iz koje teče i iz koje će poteći novi životi.
Da, na svijetu je sve skopčano sa svim, baš onako kako su se na pragu napuštene kuće skopčali ruža i stabljika loze. Čuvarkuće podsjetnici odolijevaju i vremenu i nevremenu. Rastu zajedno, podsjećajuci na vrijeme jedno. Naš prag nas prati i u životu i u smrti. Pošli sa njega voljno ili nevoljno, on ostaje u nama. U novim krugovima. A u tim krugovima život, sjećanje i ruža su nepobjedivi. Život ruže za neke proslije živote. Život ruže, ponikao iz kamena, putuje u susret nekim dalekim, lijepim vremenima kada je sa praga, tu ispred kuće, među bulkama ruža i jorgovana mirisala kahva sa rahatlukom, sve uz sunčeve zrake koji su milovali tik do prozora posložene žute dunje. Spojilli su se ti mirisi u metafizičkim putevima na kojima svaka stopa pošla u neki novi svijet ne zaboravlja svoj rodni prag. A ruža zauzvrat, bez pomoci ljudske ruke raste, opstaje i salje mirise svojima koji su pošli sa praga. U njenom biću, baš kao i u ljudskom, duboko je zapretano sjećanje na tlo, dom i ljude, to vječno jedinstvo obavijeno mirisom i prahom ružine nevinosti.
Neko je napisao mislim veliki Branko Miljković :
Evo cvijeta dovoljno smjelog da miriše na praznom mjestu i u uspomeni!
Ova mi se misao nametnula i odnekud stigla nepozvana kao tica na prozorskom oknu,istog trena kad sam pročitala još jednu u nizu Rutovićevih toplih priča.
Onih koje život veze kao stara tkalja.
Baš tako i ova ruža na ugašenom ognjištu miriše sjetom, ali za nezaborav.
Ruža za sjećanje i da se nikad ne ubere.
Da svene i da cvate s proljećima novim.
I da miriše na dom,na trpezu,na poštenje!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].