Funkcionalni podkast psihijatriskog medijskog prostora

Piše: Slavko Mandić

Nijesam u registru medija Srbije pronašao da je nekakav Pink, ili tome slično, izdvojeni studio Klinike za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ u Beogradu, ali sve ukazuje da je ta varijanta moguća. Strpaš sve u definisani prostor, koji je izumitelj picousti obezbijedio po svim psiho standardima, i u njega ubacuješ raznovrsne amorfne mase nedefinisanog oblika. To je potpuno moguće u zemlji kojom gospodari vrhovnik, istovremeno posve originalni predvodnik ove vrste rijaliti programa. Naime, za vjerovati je da je srbijanski vožd, istina na zalasku, pronašao originalno rješenje efikasnog i doslovice trajnog liječenja poremećenih kategorija naprednjaka. Kojih je u političkom diskursu, što će reći svakodnevnom natječaju u izlaganju raznovsnih gluposti i idiotluka Bakareca, Antića, Đuke, Rakovića, Brnabićeve i ostalih Nestorovića, uz ministra Vukstankovića, i potpunog izgubljenika, nekulturnog i lažljivog Vučićevića, baš veliki broj.

Da bi projekat u potpunosti bio uspješan, i da bi avetluk imao smisao, Vučko je svakome od pojavnih oblika metnuo pink mikrofon u ruke, što je, pokazalo se rješenje gadosti koje u toj kategoriji slobodno može da konkuriše za Nobela. Taj recept se ne bi mogao ostvariti da prethodno nije obezbijedio zelenu žabu Jovanu, kreketušu, sarapaidnog Sarapu i niz neophodnih likova, podstrekača priče koja čini zadovoljnog njihovog apsolutnog vlasnika.

Tako se kod ove Jovanjice, od milošte naravno, pojavio jednom izvjesni Petrović, za čudo ne odovud, ali svakako Vučkov ćaci. To je sve što je potrebno da se dobije minutaža, u kojoj je svaki pojedinačno obavezan da saopšti javnosti što je moguće više lažavina različitih vrsta. Šef pokaže metu, a pomenuti polusvijet kreira priču shodno unaprijed pripravljenom scenariju. A kreketuše, od koje se, valja pośetiti, zgražavao i jedan Šešelj, klicala je i navodila slijepce, ako bi slučajno zakazali. E tako je i taj Petrović, ako se tako preziva, kazao po zadatku, da je velika nepravda prema Srbiji što nema izlaz na more. Oni znaju, kaže to takvo nešto, da ove granice na Balkanu neće potrajati i da AVNOJ-evska Crna Gora neće postojati još dugo, te da to može da kaže skoro sa sigurnošću. Doće do promjena granica i Srbija će ponovo imati more i to je ono što plaši Brisel.
„Srpski svet“, zakreketala je pinkova kreketuša i tu se ovaj segment završio.
Smijeh i sreća projekcije psiho medijskog fenomena, i obavezan snimak diktatoru da ga šlog ne strefi zbog istraživanja javnog mjenja, koje govori da njega u vrhu više nema. Bolno je to i pitanje je koliko kreativna rješenja njegove drage miljenice  Jovanice mogu promijeniti njegovo duševno stanje. Stručni smatraju da to nije moguće i da će on, a sa njim 90% srbijanskih medija u Srbiji i isto toliko posto u Crnoj Gori okačiti mikrofone i kamere zastiđa o zarđali klin. Za sva vremena.

A kod nas ih se namnožilo jer je ona ranija vlast gasila crnogorske medije, istovremeno dajući prostor ovima koji nam lažima, falsifikatima i neviđenim do sada govorom mržnje truju mozak i prijete da izazovu neku novu katastrofu.
Vučić je znao zato su mu mediji važni. Nije žalio novac ni za Srpsku kuću u sred Podgorice. Zato ga je jedan od dva mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori, onaj Metodije danas odlikovao medaljom svetog velikomučenika i pobjedonosca Georgija prvog stepena, “za pokazanu ljubav i dobročinstvo prema svojoj Svetoj crkvi, a naročito prilikom izgradnje Hrama Svetog Save u Dapsićima” kod Berana.

Pa ti viđi Milatoviću i Spajiću zajedno ili odvojeno. Kako god hoćete.