FUDBALSKE LEGENDE, BRANKO BAJA SAMATOVIĆ – BAJA JEST, NIKŠIĆKI BEST

Piše: Željko Rutović

“Bolji Baja nego Džaja”, odjekivalo je šezdesetih i  sedamdesetih  godina pršlog vijeka  kako iz  hiljada grla  navijača nikšićke Sutjeske, tako ne manje i sa stranica tadašnje štampe, te velike i lijepe države SFRJ. Ta rima u najkraćem bijaše skenerski rezime majstorstva ovog fudbalskog genija. Da, baš tako, genija.

U nevjerovatnom spoju brazilske magije, argentinske lucidnosti, španske lepršavosti, njemačke nepredvidivosti, jugoslovenske autohtone škole raskoši, Baja Stamatović je izgradio i u sjećanje  usadio neobičan fudbalski šmek unaprijeđene verzije individualnosti sa kojom je napravio nedostižnu  razliku ljepote nastanjene u oku privilegovanih generacija koje su pratile i divile se njegovom majstorstvu . Bijah kao dječak jedan od tih privilegovanih koji uživaše u igračkim Bajinim moćima koje po svemu bijahu antologijski nezaboravne, baš onako kao što zamišljate i pamtite idole ove najpopularnije planetarne igre. I tako, sve je Baja fudbalu dao i sve je o fudbalu znao. A onaj  koji fudbalu daruje sve, to znači da je fudbalu dao čitavog sebe, bez ostatka i bez kalkulacije.

Radnička nikšićka komuna, njen duh i vjeita egzistencijalna borba u Bajinom liku dobili su svog zaštitnika, gledajući u  njemu i neku svoju nadu i životnu pobjedu. Tek, Bajine krilne bravure i precizan šut, širili su životna krila nikšićkog proleterijata kome Sutjeskine pobjede otvarahu tih nedeljnih popodneva i ličnu snagu svojih zacrtanih pobjeda koje po etici  tog vremena i tih ljudi bijahu  časne i  čiste  kao Sutjeskine pobjedničke slobodarske vode i tako snazne poput topovskih udaraca komandanta zelenog terena Baje Samatovica.

Baja, Nikšić,Sutjeska i njeni i njegovi navijači izrasli su u jedinstvo u kome su i poraz i pobjedu, povredu, fizičku ili neku drugu, poput sudijske, zajednički liječili, dajući jedni drugima snagu za novu Sutjeskinu ofanzivu. Baja i raja, jedan duh, jedan cilj, jedna nada života koja se nikom autoritetu  ne predaje i ne povlađuje. A  narodni široko prihvaćeni “lijek” koji vidaše sve rane, bijaše “odlikovano” veliko, hladno nikšićko, koje je bilo u ruci,bez čaše, i kada se slavi i kada se tuguje. U gutljaju za gutljajem, u kafanskom žagoru i dimu, miješali su se života i fudbala radosti i uzdasi, strepnje i boli, nade i sudbe, čeznje i težnje… I tako, kao filmska traka oticao je crno – bijeli svijet  i život vodama Bistrice, ali ostalo je u njenom vječnom huku ono nezaboravno,”Bolji Baja…

Ostaće taj huk urbane legende da kroz vrijeme svjedoči kao posveta majstorskom Bajinom driblingu prepoznatom od Triglava pa sve do sliva voda Vardara. Kao takav, Baja je velika i veličanstvena stranica Sutjeskine prošlosti bez koga nema  njene hronike i kulture sjećanja, naravno, nema ni dolazeće budućnosti koja mora počivati na čvrstom osloncu igračke i ljudske prošlosti.

Imati Baju u svom nostalgičnom fudbalsko – kulturološkom albumu, znači imati posebnost kojom se ponosimo i  fudbalskom svijetu  prikazujemo. To vrijeme Bajine kultne (č)igre i čuvene  generacije tog vremena,  od Ađanskog, Stanišica, Garduna, Međedovića, Grahovca, Kovačevića, Bokana, Tibljaša, Zekovića…ostaje kolektivnom raskošnom draguljarnicom koja je nezaboravno upisala Nikšić na veliku mapu jugoslovenskih fudbalskih gradova.

Da, naš Baja, taj Best sa Bistrice, slavu svoje igre pronosio je i u americkoj ligi u kojoj  je svojom imaginacijom rušio zakone fizike dajući tijelu i lopti nepredvidive putanje  koje nikakav radar nije mogao registrovati i zaustaviti.

Konačno, govoriti i pisati o Baji, znači govoriti o našem boljem i ljepšem licu čiji  će ukras i biljeg on ostati trajno.

No,ove riječi su i povod da se iznova upitamo da li smo tu i sve druge ljepše stranice naše prošlosti uzdigli tamo gdje im je i mjesto, u vrh naše  gradske i društvene etičko – estetske  čitanke kao nezaobilazne literature svih generacija. I naravno,  priča o Baji  je prirodna poveznica sa svim onim velikanima koji su nalik Baji dali  Nikšiću i Crnoj Gori sve od sebe, za neke nove dane i nove živote. Minimum  tog odnosa  prema njima bila bi civilizovana kultura sjećanja i pažnje. U tom sjećanju  živimo i mi današnji, koliko već sjutra neki prošli, i ne manje, u tom sjećanju grade se prostori  vrijednosti neke hronike budućnosti  koja se mora temeljiti na  čvrstim uporištima  neprekinutog trajanja.

Baja – dični  nikšićki sin. Ime za ponos  i čast jednog vremena i prostora čiji smisao obilježi uzvišenost traganja  ka novim izazovima  i pobjedama, kojima one fudbalske bijahu  poseban merak.

Niksic, fudbal, igra, pa bilo otkuda da tom životnom  i gradskom  kosmologijom  krenete, doći ćete do centra na kojem se nalazi  fudbalski i životni  boem, veliki Baja.