Montenegro International: Etika i estetika na “osvježenoj” RTCG

Osvrt na gostovanje prof Dragana Vukčevića u emisiji Argumenti, 21. 10.2021.

Taman kad se na pokrivalicama “oslobođenog” javnog servisa ukazaše slike manastira i crkava, takozvanih svetinja, taman kad isplivaše bizarni likovi i nemušti amateri, taman kad se “očistio” od svih smislenih sadržaja i kvalitetnih autora, vrata servisa se otvoriše za stare talente autocenzure, javne poslenike bez posebne namjene.

Vratili se, svečano, CANU i RTCG na fabrička podešavanja. Iz kakve su fabrike potekli, SANU i RTS im preteče, nije ni čudo što je slika otužna iako je trebala bit svečana. Pa smo čuli šta predsjednik crnogorske akademije, em nauka, em umjetnosti, prof Dragan Vukčević ne misli o trenutnim dešavanjima u Crnoj Gori, ali i gomilu beznačajnih fraza. I sve bi to bilo nevažno, periferno, da ne podsjeća na 90-te, na ulogu akademika i popova i nacionalnih televizija u kreiranju predratnog ambijenta. Naravno, oni to i sada rade estetski i etički prihvatljivo  primitivnom i neznavenom auditorijumu, ali onom pristojnom dijelu javnosti prosto ne smije proći neprimijećeno. A Crnoj Gori ne smije proći nezapamćeno. Moramo zapamtiti akademike koji su stali u odbranu etičke Crne Gore, ali i one kojima je ova četnička itekako ugodna.

Znao je, tokom svoje bogate karijere oportuniste i konformiste, dr Vukčević isprazno lamentirati nad Njegoševom Lučom ili Gorskim vijencem, ali i dalje ne zna značenje one opšte poznate “blago onom ko dovijek živi…”, jer on nije živ. Ono što je živo ne može da umre, a on odavno jeste, nazdravlje mu svaki minut skuplji od prosječne mjesečne plate u Crnoj Gori. Samo je njegova plata skuplja vijeka. Predsjednik CANU je još jedna lagana dobrovoljna žrtva jeftine pop(ovske) psihologije i ideologije, jer on “uživa u trenutku” i to onom trenutku sa prajm ministrom, ili ovom svom trenutku na osvježenoj RTCG.

Međutim, mora se priznati da je nastup imao izvjesnu dozu mistike i simbolike, koja je naročito izražajno izbijala iz igre drvenih perli (čitaj: brojanice) u ruci ovoga svetosavskoga akademika (što opet asocira na jednog drugog akademika, poznatijeg kao dukljanskog), ali i iz tog izraza lica koje nam uvijek kada ne govori, a i kad progovori, daje do znanja da je predsjednik CANU prosto IZNAD, iznad svakodnevnih iskušenja, iznad svake, pa i ovako teške situacije. Država gori, a predsjednik CANU se češlja. Bukvalno.

To je i rekao. Bez ustezanja. Dobre su mu  kaže, i ona i ova vlast, nema se što prigovoriti. A zna se kako se nazivaju oni koji su dobri svakoj vlasti. Pa čak reče da će istorija suditi o njegovom ćutanju. O sramnom ćutanju akademika u vremenima najvećeg poniženja svih crnogorskih vrijednosti i tekovina, a koje ova zemlja doživljava upravo pod vlašću Amfilohijevog premijereja i apostolskog kabineta. Da, sudiće.

Prof Vukčević nema ništa da kaže o nedjelima resorne ministarke, već se raduje projektu nove zgrade za Akademiju, raduje se još jednom kabinetu u kojem će tihovati svoje dane i brojati pare zarađene ćutanjem i klimoglavom na politiku kojom se unižava i uništava crnogorstvo, tradicija i kultura ove zemlje. Reče on i to. “Važna je kultura i kontinuitet”, misleći valjda na kontinuitet oličen u Amfilohijevom testamentu, u kojem je ostavljena stolica i za nečujnog i nejakog predsjednika CANU.

E to je ona stara CANU, Ristova, kojoj su Cetinjani prekinuli skup crnogorskom himnom, jer  da nije bilo te institucije teško da bi Crna Gora ukaljala svoju istorijsku čast učešćem u  ratovima, teško da bi i danas bili porobljeni Ristovim zavještanjem. Vaistinu, to su čuvari velikosrpskog kontinuiteta i kulture s parafima Bećkovića i Bratićke.

Da ste barem zauvijek ostali u tišini, da vas pomete ova bura crnogorska. Da ste barem otćutali svu težinu bestiđa što pritiska ovu zemlju, njene ljude i svakog onog intelektualca kojeg je sramota dijeliti akademsku titulu sa vama, takvima.

A zamisite da ste se pojavili na Cetinje da zajedno sa slobodnim građanima ove zemlje branite ono što ste, kao vrijednosti nabubali iz lekcija etike. Teško zamislivo. Uvijek, umjesto borbe za nju, birate  “bjekstvo od slobode”  besomučno citiranog Erika Froma, a Veliki inkvizitor Dostojevskog u vašem životu je žitije Ristovo.

Profesor etike? Kakav apsurd. Baš kao što je apsurdno sve u Crnoj Gori danas. Najslobodarskija zemlja ima najposlušniju vlast, najbolji ljudi najviše stradaju, marginalci postaju heroji, a kukavice u glavnoj političkoj roli. No, naša istorija pamti sve i svakakve izdaje i prodaje. Ali, ovako elegantne, ne pamti baš. Tako će predsjednik CANU ući u istoriju kao akademik u najskupljem odijelu, koje nikad nije činilo čovjeka, a kamoli nečovjeka.

Jer, kako drugačije nazvati nekoga ko izjednačava žrtvu i dželata smještajući ih u kategoriju “građana”, ko porobljavanje crnogorske kulture smatra korektnim odnosom vlasti, ko borbu crnogorskih rodoljuba za očuvanje nacionalnog identiteta kvalifikuje kao opasni nacionalizam.

Opasna je to relativizacija. Filozofija koja od Crne Gore pravi srpsku palanku. Koliko god bila dobra ona Konstantinovićeva “Filosofija palanke”, profesore! Vaša su i etika i estetika, slučajni, akademiče, sraman lament nad izgubljenim čojstvom crnogorskim.