ESAD MERULIĆ, MAESTRO SEVDAHA

Piše: Željko Rutović

Njegova ličnost je autentična i prirodna. Ljudska i umjetnička. Građanska i kosmopolitska. Civilizovana i urbana. Kao takav, i ne samo, uspostavlja svijet i svijest razlike. I sve to sa lakoćom, mjerom i duhom koji i zrači i u imenu njegovom znaci. Znači kao trag koji ostaje. Trag po kojem treba ići. Zbog nas.

Trag izvorne muzike Esada Merulića. Tom sevdahu uđenuo je svoju dušu, tamo odakle duša izvorno potice i đe sevdah stanuje. Vječno. A na početku i na kraju svega postoji duša, reci ce Esko.

U koliko li je tek duša Esko naselio taj vječni sevdah donoseći slike i prostore jedne emocije koja u vama budi sve što je čulima života sklono. Iz Eskovog melosa učimo i osjećamo da biti u sevdahu znači biti u svevremenskoj dimenziji tradicije i baštine vjekova u koje su pothranjeni i bol i tuga, i iskra radosti i patnja žalosti, i zort i dert, i čežnja i melanholija, merak, život i smrt …i čovjek u svemu i iznad svega, baš kao što je i Esko, čovjek prije i iznad svega. I tako on gleda i živi svoj  svijet, svoje parče svijeta, daleko od komercijalnih marketinških prolaznih protokolarnih svjetala kojima ničim i nikad nije hrlio. Njegova su neka druga svjetla. Ljepša i draža. I uvijek ista potvrda, posebnost se ne prašta, pa ma sta god to značilo. U suprotnom, objektivno, sve iz ovog i ovdašnjeg diskursa imalo bi i moralo bi u povodu ličnosti Esada Merulića imati neku drugu zasluženu institucionalnu dimenziju. No, na tom terenu iskustva govore, ta dimenzija obično bude nepoznata i rijetko izgovorena riječ. Rekosmo svijet te vidljive razlike živući je svijet imena postojanosti Eska Merulića.

Njegov sevdah, njegov melos duboko doživljen i kod mnogih u intimi proživljen, kao da prerasta u neizlječivi duboko pothranjeni ljudski nevini plac na raskrscima drhtaja i jecaja od tuge do radosti.

U vremenu nepovratno oboljelom od sujete, zavisti i pakosti, Merulić na njegov način pomaže čovjeku da preboli ljudske tuge boli, da preboli (samo)zaborav, podsjećajući dubinom stiha da nam je svaki momenat možda i posljednji, te da svakom momentu treba dati život, da ne “Žale godine”. I da, to je to strujanje duhovnog smisla koje u ogledalu Eskovog glasa postaje ritualna privilegija samospoznaje svih čovjekovih čula u kojima je sevdah nastanjen kao biće ontologije i života filozofije.  Da, i sevdah i filozofija misle život . Uče nas o njemu.

Tako se i u Merulićevoj  pjesmi javlja oslonac sa kojim trajemo u sjećanju u životu ispred koga ide zagonetka a “sevdalinka je bila i ostala zagonetka”. Ta alhemija duše, kako kaže sarajevski filozof i pisac Esad Bajtal. U današnjem svijetu kome ne trebaju ni duh, ni misao,  ni ljepota ni dobrota, ni etika ni estetika, u svijetu u kome pohlepa čovjeka čini nezajažljivim,sevdalinka je mir duše kosmičkog utočista.

Hvala Esku na utočištu naših duša, koje se sa njegovom sevdalinkom imaju đe skloniti, đe utihnuti, odbolovati, radovati, plakati i patiti. A kada to utočište čovjek nađe, pa još u sevdahu, onda smisao života postaje njegova mjera. Sve druge prolazne mjere postaju ništavne pred duhom sevdaha, jednom ga u Eskovom maniru doživjeli, sigurno je da ste mnogo toga oživjeli, ne znajući da je to duboko zapretano u vama. Tom zapretanom ne morate ni znati ime, odazivaće se ono na notne mirise, zapise  i melos sevdaha koji bude izlaz čak i onda kada mu ne vidite vrata. Prozori čistote sevdaha tu blizu do žute dunje i mirisa jorgovana vječno i široko su otvoreni tako da su uvijek sa nama, jer ako jednom spoznamo to čulo sevdaha, on vječno živi sa nama, u nama i za nas. Eh, sevdah…

Da, traju i žive te slike u meni, prolazio bih kilometre sa Eskovom sevdalinkom ne sjećajući se krajeva, predjela i gradova, ostajali su samo ti titraji duše sevdaha koji su me zavodili i odvodili na ta mjesta bezgraničnog prostranstva duše, tamo đe se ljepše i mirnije sniva, tamo đe je duhu široko baš kao sto je široka Eskova duša ljudske dobrote i umjetničke ljepote.