Epizodni promoter “srpskog integralizma”, Milo Lompar

Piše: Slavko Mandić

Možda profesor Filološkog fakulteta u Beogradu Milo Lompar, poreklom iz srca Crne Gore, tačnije rijetki iz Bokova ovakvoga kova, interesni preobraćenik srbijanskih privilegija i vjernik Garašaninovog Načertanija, više ne namjerava da svrće u rodno mEsto, zbog sramote kojom je zračio na Vidovdanskom protestu u Beogradu, zadriglo braneći suverenost Srba u Crnoj Gori. Koje je ugroženo šašavom politikom njega i takvih u Srbiji, a ne u Crnoj Gori, đe su se Srbi nadisali slobode, udarajući zdušno na one koji su im je objeručke dijelili. Na svoju „braću“ Crnogorce, sramotno kako to mogu ponajbolje besramnici sa ovih prostora. Možda, ko zna? A zna se dobro, jer je davno rečeno za ove odovud kad odu tamo kao Crnogorci, vrnu se kao najčistiji Srbi. Potru sve što su im u amanet ostavili očevi i đedovi i krenu u borbu za nekakav ludi „srpski integralizam“. Poput Mila Lompara. Ovaj „ideolog“ je sinoć bio najveća mrlja na do tada čistom studentskom obrazu. Ko ih je nagna da njega ubače da se zborenjem poziciono utvrdi uz ovdašnjeg četničkog vojvodu, više puta nagrađene Vučićeve posluge, slijepog poslušnika i izvršitelja voždovih grozota i manitih nauma, Aca nečasnog udarača na svoju mladost, teško je reći. Studenti su morali znati da je slobodarska Crna Gora uz njih. Da ih podržava i strepi što će beogradski izgubljenik učiniti, a da je ovdašnja vlast ta koja se od njihovog despota živa ne smije čuti. Prosto čudi kako im nije bilo razumljivo da nije lijepo ni „bratski“ na kraju puštiti s nacionalističke uzice nekakvog Lompara, koji se za izgovorene gluposti opravdano nada nagradi, da zbori o odbrani suverenosti Srba u Crnoj Gori.

Ne može se postići unutrašnja sloboda građanska bez ove druge spoljašnje slobode. Ali ne može ni obrnuto”, lampao je blijedi Lompar. I ono što nas odovud istinski dira, jer Srbiji želimo samo dobro, je činjenica da su ovakvome nečemu brojni prisutni aplauzom dijelili isto mišljenje. Dakle, kako su mi sto puta rekli prijatelji, bezinteresni Crnogorci, ma ko tamo bio vlast, prema nama će isto činjet. Jer će vazda biti takvih Lompara da istrče pred rudu, prepuni kompleksa i vlastite sramote. Vjerovao sam da je to nepravedno prema studentima, koji su uždili iskru časti i hrabro se suprotstavili nemani. Trajalo je to dok se politika nije uvukla u njihove redove. A onda, adio Mare. Slušalo se sinoć „Kosovo je srce Srbije“. Nije gospodo studenti. I nikad neće biti. Jer su vlasti zaredom prodale Kosovo, a oni s Kosova prodavali za velike novce svoja ognjišta. Pa su se kao bogatuni osnažili da Srbima iz Srbije, đe su im na prag došli, zamjeraju što se ne bore za Kosovo. Zato bi oni i studente u boj za tobož narod svoj. Zašto oni to nijesu viđeli da je vriskom o Kosovu kao srcu Srbije Vučić doskoro sokolio svoje nepomenike.
Studenti su to morali da prepoznaju. Čini se da ipak nijesu. Ili je to neka druga politika koja ne poznaje niti priznaje čast i poštenje. Teško je reći nakon sinoćnjih dešavanja i otvorenog nacionalizma čije su se poruke svrstale uz studente kao da su vezivno tkivo s politikom onih protiv kojih se bore. Djeluje nevjerovatno znam, ali je stanje na terenu tako izgledalo.

Milo Lompar je epizodna ličnost nikakvog značenja, i pored poziva na micanje Crnogoraca sa društvene, kulturne i političke scene, i svih drugih naroda i narodnosti iz Crne Gore, kako bi se sproveo „srpski integralizam“ u potpunosti. Ne boli on, ali smeta što takvoga organizatori puštiše da zagadi odnose koji su bili svijetli i čisti. Jer ga ne zaustaviše, ili mu ne rekoše prije nego što se izlupetao, da batali o tome. Otćutali su sad već zajedničku sramotu. Zašto, na njima je da kažu. Možda ne sad, ali jednom kad dođe vrijeme za to, svakako.

Bez obzira na sve, znam da je većinska želja Crnogoraca da studenti osvoje slobodu. Možda je baš ovaj nacionalistički put jedan od onih magistralnih koji vode ka tom cilju? Pa se zbog toga koristi, žmureći na sve nus pojave koji proizvodi.
Nije lijepo zvučalo, to je bezpogovorna istina.
Da li će studenti izvući pouku, viđećemo.
Kako god, sreća im na put bila.
Mi ćemo našim putem uzdignuta čela i čistog obraza. Sigurni da će se Crna Gora vratiti sebi kad njena mladost dovoljno sazri. I kad sa scene odu ovi od kojih će se pokoljenja stiđeti.