Embrarer non gratis

Piše: Slavko Mandić

Bože, kako Bilećanku napadoše ni krivu ni dužnu. Svi odreda okomiše se na ovo pitomo stvorenje koje prilično pošteno saopšti svoj stav o manjinama i prijekoj potrebi da u ovoj državi, koja će se po njenom vjerovanju kad tad zvati kao ova u susjedstvu, žive svetosavci. To im pripada po Bogu jedinome, članu organizacione jedinice Srpske pravoslavne crkve po porijeklu. Manjinama, uključujući i Crnogorce niko neće, pa ni ona, osporiti pravo da budu dekoracija na miljeu, ali bi ih zamolila da ih bude što manje, ako je ikako moguće. A moguće je, na ovaj ili na onaj način, zlu ne trebalo. Jer, dosta se i ovih njenih natrpalo potonju godinu, a nema za sve baš dovoljno svetonečega.
Melodičnim, nježnim glasom, koji je uspavljivao demokratske ratnike ideološki bradonaklone, liše nje u masi pojedinaca, kako bi saopštio njen vrhovni prijatelj embrarer, pjevušila je legendarne Lesove Kari Šabanove.

Śećanje me lakom tugom ovi, veče slazi i miriše lipa, neprevaziđeni cetinjski lirik će pośetiti bilećanku, emotivnu cvrkutavu rastočenicu privremeno radno angažovanu klerokvalifikativnu, ekstremno raskošnu, melodramatičnu, piktoresnu pozitivno nastrojenu anticrnogorku, na provedene dane u rodnoj grudi, kojoj će se, kako vele, uskoro ponosna vrnuti. Na naše zadovoljstvo, ukoliko ne dođe do vlastitog državnog udara koji je osmislio u sofisticiranom preporodu vlasti originalni domaći manufakturni embrarer non gratis. Jeste novitet koji je istovremeno i izvozni proizvod novokomponovanog nacionalnog Tu Montenegra u začetku. Državnim udarom na sebe samu vlast će privući domaće i međunarodne eksperte, čije će usavršavanje i sticanje novih znanja i zvanja iz ove oblasti biti podignuto na značajno viši nivo. Udar vlasti na samu sebe se baš ne srijeće često. U stvari, ne srijeće se nikako, osim u prilikama koje u svojoj (t)kivnoj masi imaju fenomenološki sročen litijološki ekstremitet. Možda je jezički nedovoljno jasno, ali je smisao pogođen.
Državni udar kreće sa popovima, zamišljeno je u elaboratu o potpunoj opravdanosti državnog udara i njegovog održivog ekonomskog razvoja. Popovi idu tamo đe treba uz pojanje nadaleko čuvenih i izuzetno kvalitetno razrađenih kletvi, milozvučnih i estetski oblikovanih, kojima gađaju u srce i dušu velikovjersku sve one koji su se usudili da misle. Pa su se sad śetili. Neće moći ove crne noći, zaplesaše mantije i ču se glas njihove duboko institucionalne kletve. Nije to kletva poput one: Dabogda ti krepala krava, jedna od tri obećanja  ako ne izađeš na boj pred Vladu. Daleko od takve. Ovi  novokomponovani kunu sa: otpada meso od kostiju, curi mozak, ako ga ima, puče pogibija, i još po nešto iz raskošnog političkog crkvenog repertoara.

Oće vlast nove izbore. Pošteno je vele, čak je i najpoštenije. A zna se ko o poštenju zbori.
Premijer bi htio da postane car a Crna Gora njegova vlastira carevina. Ona to u ovom času i jeste. Car čerupa kao da je Carević a ne samo car. I dijeli Srpskoj crkvi. Što Crnoj Gori znači jedan Valdanos više ili manje. A „braći“ Srbima, misli se na crkvenjake i te kako znači. Šatori, kamp prikolice, drveni šankovi, pivo i rakija, kao neophodni rekviziti za realizaciju vjero programa, obavezna kašičica i teća iz koje se zafata i ona druga u koju trpaju vjerni vjernici za dobro crkve sve što treba. Pa ima li većeg blagoutrobija od ovakve slike za vjeki vjekova? Nema, naravno. Ovo je posljedica jedinstvenog državnog udara države na samu sebe.

Najvažnije je da će se državni udar, što god to značilo, ali one druge strane, jer svaki državni udar ima dvije strane(za one koji to nijesu znali),dogoditi samo nekoliko dana nakon početka mjeseca mačaka. Biće povuci-potegni u parlamentu. U podignutom škanju za desetak santimetara bar, kako mora za prima prežidenta nižeg kapitalnog visinskog značenja, ogoljelog kao što je i CAR sam, vodiće se bitka za realizaciju državnog udara obje strane. Pobjednik nosi sve, pročitaće propozicije visokoškanjac,  na početku  seanse.
Izdaja, čuju se izdajnici kako viču sami na sebe. Nije, odgovaraju drugi. Kakva izdaja? Ovo je veleizdaja, cvrkuće žaba kreketuša iz prethodnog teksta koja se, ko zna iz kojeg razloga, stvorila na lice mjesta.
U dvorani nasta pakao. U jednom od krugova, vidi se jasno preko parlamentarnog TV kanala, kažnjava se veleizdajnik. Po njemu udara izdajnik to što može. Iza njega pop sabira kletvu. Rastače se scena na male činioce. Zvek i panika, uz zvuke kosovskih trombonjera.
Pada zastava i pali se crveno svijetlo.

Muk u sali a onda gromoglasni aplauz državnoudarnih uposlenika.

Fantazija u tri čina.

Kad se sve smirilo i kad se viđelo da nije moglo kako se šćelo i kako je državni udar zapovijedao, kufer i u njemu embrarer non gratis, a pored njega putna torba glasovitog kreketuša glasovira.

Odoše, da se nikad više ne vrnu, čuje se.
Ako bog da, ču se još jednom.
I zaspa varoš, kako su uzalud šćeli da nazovu Crnu Goru, snom pravednika.