Eh, to ti je to kad neko hoće da je baš Crnogorac!?

Piše: Goran Sekulović

Odavno je sve jasno što se tiče klerofašizma koji dolazi od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC) kada je u pitanju Crna Gora. Sadržaj njegov je prototip školskog pojma fašizma konkretizovan na apsolutnom negiranju Crnogoraca kao posebnog, zasebnog naroda i naciona a time i kičme i paradigme Crne Gore kao nezavisne države. Sada je taj i takav fašizam na vlasti u Crnoj Gori što bjelodano potvrđuje i nedavna izjava jednog od svještenika SPC da sva vladajuća politička elita, bez izuzetka, dobro pazi kako se ponaša, jer kako ih je Srpska Crkva postavila, tako ih može vrlo lako i smijeniti.

Novo može biti samo što sada ka istom velikosrpskom i klerofašističkom cilju hrle i neki za koje smo mislili da to neće (u)činiti. Npr., poslanik, odnosno jedan od inicijatora prijedloga da se iz Zakona o statusu potomaka Dinastije Petrović Njegoš ukloni sintagma ”nasilna aneksija” iz 1918.g. zbog navodnog pomirenja i uklanjanja razloga i uzroka podjela i konflikata u zemlji. Kažu da je sasvim nepotrebno i suvišno reći da je aneksija Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji iz 1918.g. bila nasilna, budući da već sam pojam aneksije sadrži u sebi značenje nasilnog, oružanog, agresorskog, okupatorskog i asimilacionog djelovanja. Čovjek bi mogao pomisliti u prvi mah kako su inicijatori ovog prijedloga vrlo civilizovani, tolerantni, brižni i razumni ljudi pa neće da ”dolijevaju ulje na vatru” 1918.g., godine čije posljedice živimo i danas, prije svega u pokušaju da se upravo ta godina i njena nasilna aneksija Crne Gore Srbiji nekako ”poravna” i ”izgladi” a sve u funkciji da se Crna Gora što lakše, brže, cjelovitije, građanskije, bezbolnije i dobrovoljnije integriše u klerofašistički ”srpski svet”. Jer, ne zaboravimo: postoje i aneksije koje nijesu nasilne, odnosno sprovele su se u istoriji bez ispaljenog metka i bez oružane, agresorske, okupacione i vojne sile. Takva je bila aneksija Vojvodine Kraljevini Srbiji 1918.g., kao i uoči Drugog svjetskog rata aneksija Austrije i Sudetske Čehoslovačke od strane nacističke Njemačke.

Vidimo da prijedlog dvojice poslanika PES-a može samo i jedino biti u funkciji što lakšeg konačnog hvatanja za gušu Crne Gore od strane Srbije, odnosno SPC-a, koja je već odavno država iznad države u Crnoj Gori. Ne samo što prosto i jednostavno objašnjenje i argumentacija podnosilaca prijedloga ne stoji, što bi se reklo ne drži vodu, odnosno nije istinita i održiva, jer se ne zasniva na teorijskim i istorijskim činjenicama te definiciji predmeta o kome se radi, već što stvara kao takva bogom danu platformu i osnovu za izmjene i preuređenje i svih ostalih najbitnijih događaja i sadržaja koji se odnose na 1918.g., a čiji su rezultati prirodno postali dio sadržaja Zakona o statusu potomaka Dinastije Petrović Njegoš. Riječ je naravno o suštini Podgoričke skupštine iz 1918.g., te sudbini dinastije Petrović Njegoš, njihove difamacije i protjerivanju iz Crne Gore, odnosno nasilnom oduzimanju njihovog crnogorskog viševjekovnog vladarskog položaja. Rekoh neđe na početku da bi se čovjek mogao čak vrlo lako uhvatiti u zamku (a iako trenutno nimalo ne izgledaju tako, naprotiv!, podśetimo se da se davljenik hvata i za ”slamku spasa”!) i zaključiti da eto podnosioci zahtjeva samo žele da ”ogole” suštinu, jer što će dva puta da se ponavlja isti pojam!? Oni baš nasuprot ovome, upravo žele da istinski i što je moguće dublje i uspješnije – sakriju suštinu, a to je da je silom oružja i krajnje nehumano, nebratski i zločinački, Crna Gora bila okupirana 1918.g, nasilno kolonizovana i asimilovana. O tome  śedoče materijalni dokazi i arhivska dokumenta kako srpskih okupacionih vojnih vlasti tako i inostranih posmatrača i analitičara iz međunarodnih misija i diplomatskih predstavništava. Naravno i isti takvi izvori Kraljevske crnogorske Vlade u izbjeglištvu i onovremeni mediji, pa čak i brojni mediji, odnosno štampa iz same novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Krajnji cilj nije samo novo utapanje Crne Gore na ovaj ili onaj način u tzv. ”srpski svet” (sa vjerovatnom agendom da se u konačnici poništi u budućnosti i sam status nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta – uostalom, klerofašizam je postavio za cilj da se i za sto godina radi na tome da se u Crnoj Gori stvori Republika Srpska sa  śedištem u Nikšiću. Već je recimo i cilj onaj – koji je ovih dana sasvim ispravno u polemici sa jednim od inicijatora prijedloga Skupštini, iznijela poslanica iz redova DPS-a – da se obriše i retušira biografija Danila Mandića. U odgovoru poslanici inicijator prijedloga reče da mu je žao što je poslanica upotrijebljena da potpiše jedno takvo saopštenje, a svakome kome je stalo do dostojnstvene, suverene, nezavisne zemlje i države Crne Gore, do njene istine, pravde i slobode, ponosa i časti naše otadžbine i domovine, mora biti zaista, stvarno žao što jedno takvo saopštenje i jedan takav odgovor potpisuje neko ko je uistinu i bio i ostao veoma zaslužan za istraživanje, pa i stanje i položaj našeg crnogorskog iseljeništva u mnogim zemljama na raznim kontinentima kroz vjekove. Još više kad čitamo da kaže da se rijetko javlja i da rijetko diskutuje i uzima učešća u skupštinskim raspravama, jer ne želi da učestvuje u blatu u kome se jeli ta diskusija valjda vodi. Zaista se ne može ne pomisliti kako ili đe i ovog puta dotični poslanik ne ostade ”van” blata, odnosno koautorstva prijedloga. Pa čak i da nije prijedlog došao kao posljedica naredbe, odnosno zahtjeva o isporučenju istog od strane Danila Mandića, ukus je isti, opor, bljutav, blatnjav, što bi rekao ”naš” poslanik. Jer, objektivno, kakva god bila početna ili pak uporišna tačka zasnivanja ovog prijedloga, njegov učinak je jasan: njime se ne samo pere biografija i Danila Mandića i svih crnogorskih bjelaških i okupacionih srpskih protagonista iz 1918.g., već se želi stvoriti i još jedna osnova za još uistinu dalekometniji i izuzetno značajni strateški cilj, a to je da je Crna Gora oduvijek bila srpska zemlja i da su samim tim Crnogorci Srbi.

Po ”našeg” poslanika bilo bi zaista bolje da se ni ovog puta nije javljao ”za riječ” (nikako da se śeti da ako je već stanje u Skupštini stalno blatnjavo, on iz tog i takvog stanja i položaja je mogao izaći sa časnim i svijetlim obrazom na vrijeme, odnosno da da ostavku!), jer se u odgovoru poslanici DPS-a dotakao i teme da nije Crna Gora DPS! (to zaista nijesmo znali!?), odnosno da je Crna Gora postojala i bez DPS-a, pa će i u budućnosti postojati bez DPS-a!? Nimalo ne branim DPS, niti imam razloge za to, naprotiv, mislim da imamo sve ovo što je danas u zemlji – počev od identitetskih tema do pravnih (ne)prilika – najviše zahvaljujući upravo njima i o tome pišem već decenijama. Ali, ovakav narativ o DPS-u ne samo da ne uzima dio oko obnove crnogorske suverenosti i nezavisnosti 2006.g., već i opštepoznatu istorijsku činjenicu da je DPS nastavjač svijetle antifašističke partizanske tradicije i borbe za oslobođenje zemlje (Jugoslavije i Crne Gore) od fašističkog i nacističkog okupatora i njegovih domaćih slugu i kvislinga. Komunistička partija Jugoslavije je bila ključna snaga koja je organizovala ustanke i borbu porobljenih naroda na tlu Jugoslavije u toku Drugog svjetskog rata. Kasnijim prerastanjem KPJ u Savez komunsta Jugoslavije (SKJ) nastao je i Savez komunista Crne Gore (SKCG), čiji je baštinik i nastavljač upravo Demokratska partija socijalista. To je apsolutna istina i lako provjerljiva istorijska činjenica. Uz to, tokom perioda između dva Svjetska rata KPJ se borila i za nacionalni i za socijalni vid ispoljavanja antifašizma u Jugoslaviji. U Crnoj Gori je to bilo toliko izraženo da su prvenstveno zahvaljujući KPJ, ali i Crnogorskom federalističkom pokretu, dva aspekta ljudskog identiteta, dva aspekta borbe za slobodno i dostojanstveno življenje, nacionalno i socijalno, postali stubovi i osnovni vidovi i sadržaji crnogorskog antifašizma.

Drugi dio političkog baštinjenja nasljeđa SKCG oličen u Socijalističkoj narodnoj partiji Crne Gore (SNP) ne može do kraja izdržati ovu istorijsku probu vremena, jer je mahom za razliku od građanskog i višenacionalnog sastava DPS-a (kakav je uostalom bio sastav antifašistički i oslobodilački i KPJ), bio i ostao dosljedan zagovornik i zarobljenik jednoetničko-nacionalnog, tj. (veliko)srpskog nacionalnog antifašističkog sadržaja, koji upravo zbog toga, zbog takvog i toliko bukvalnog istorijskog, teorijskog, stvarnosnog, principijelnog, empatičnog, jednom riječju istinskog ljudskog manjka, i može biti u bliskom dodiru sa Srpskom crkvom i mnogim drugim njenim srodnicima i elementima koji tvore klerofašističko-velikosrpsko-četničku piramidu, danas već vladajuću kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori. I eto nas sasvim do ovih dana in parola, osvještavanja i polaganja cvijeća i vjenčeva na grobovima ”žrtava” koji su poginuli od ”zločinaca”, odnosno četnika od strane partizana, a da se ne kaže ni kako su i ko su bili ti četnici koji su daleko od svojih kuća dolazili i bili došli do Krnova i okoline i kako su ih pravi rodoljubi i toga kraja, i Crne Gore i Jugoslavije mogli jedino i dočekati da bi odbranili svoje i živote svojih porodica, a na braniku slobode, časti i dostojanstva, ali, dakle, i golog opstanka i očuvanja golih života.

I što je sve to, odnosno sve ovo, a ne pranje biografija i Mandića, i četnika, i svih ostalih, a stvaranje nekih novih lažnih zlikovaca u liku partizana, stvarnih oslobodilaca te naravno komunista kao njihovih čelnika. Naravno, za sve greške i počinjena nedjela na nekim drugim stranama treba i mora svako da odgovora pa i partizanski pokret, ali samo pojedinačno i za konkretna nedjela kao što su tzv. ”lijeve greške”, među kojima su dakako bili i zločini, itd. Ali, ovo kolo u koje su se uhvatili dvojica poslanika PES-a vodi neđe drugo i od njega može biti samo još gore a ne bolje i (po)mirljivije stanje u našoj zemlji. Da bi njihova inicijativa lakše prošla i da bi Mandić što bezbolnije svoju četničku i kvislinšku ideologiju i u budućnosti mogao da razvija i primjenjuje, našao se i jedan ”naš” istoričar koji reče ovih dana bez ikakve istorijske i multidisciplinarne, odnosno naučne podloge, da su svi u Crnoj Gori do 1918.g bili Srbi, pa dakle, da nije ni bilo potrebe da se 1918. od strane bjelaša i srpskih trupa nasilno postupa prema onim Crnogorcima koji su bili vjerni kralju Nikoli i nezavisnoj Crnoj Gori. To ne valja, tu se pogriješilo, a da toga nije bilo ne bi bilo nikakvog problema! Tekli bi med i mlijeko, kako je inače i teklo odvajkada na ovom tlu, pa bi danas bez problema i Crna Gora i Srbija bili u zagrljaju ”srpskog sveta”! Ali, avaj, ta 1918.! Kako da se ona nekako izravna i ukloni ta neravnina?! Pa, eto, (u)skočio je u pomoć ”naš” poslanik iz PES-a sa prijedlogom da se smiri situacija i pomire svi suprotstavljeni tako što će se maći pridjev ”nasilan” uz pojam aneksije!? Sasvim konkretan je to doprinos, valjda će sad biti lakše ići dalje i što dalje ka potpunom pomirenju, odnosno ka ućutkivanju svakog Crnogorca ako ima što da kaže kao Crnogorac!? Sve je drugo ok, samo to da je neko Crnogorac, e to je stvarno problem, i nikako da se pomire neki sa tim da neko može nešto reći kao Crnogorac i biti, dakle, Crnogorac!? Pored svih drugih naroda i nacija, on ili taj neko je baš našao da bude Crnogorac!? Eh, to ti je to kad neko hoće da je baš Crnogorac!?