ECCE HOMO POLITICUS BALKANICUS

“Jer ono što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva;
Kako gine ona tako ginu i oni i svi imaju isti duh; i čovjek nije ništa
bolji od stoke jer je sve taština“.

(KNJIGA PROPOVJEDNIKOVA  3 – l9)

Valjda je jedino u politici moguće na istoj stazi i u isto vrijeme voziti tri skijaške discipline; – slalom veleslalom i spust. Na Balkanu je moguće i više od toga, – mogući su skijaški skokovi i padovi pa i biatlon u kojem se nakon naskijavanja i nasankavanja, umjesto u nedužne mete puca u političke konkurente. Zbog toga je ovaj naš prostor prepun uspona i padova, u kojima, prirodno sljedstvenoj logici, protagonisti završavaju obavijeni velom neprozirnog zaborava.

Često pomislim kako minule godine nalikuju kapima kiše, popadalim u neizmjerno jezero vječnosti, u kojem pamćenje blijedi i rasplinjuje se ostavljajući tek nesigurne tragove. Nekada davno u rukama mi je bila manje poznata, ali ne manje briljantna knjiga  Štefana Cvajga „ŽOZEF FUŠE“ i u podnaslovu „Lik jednog političara“ Prisjećam se da u samom uvodu autor kaže otprilike ovako: „…Rođeni izdajnik, bijedni intrigant, pravi gmizavac, profesionalni otpadnik, niska policijska duša, prezreni amoralist… nema pogrdne riječi koja mu nije upućivana.

Čovjek koji je za vrijeme jedne istorijske prekretnice vodio sve stranke i jedini ih nadživio, koji je u psihološkom dvoboju pobjedio jednog Robespjera i jednog Napoleona, istorija je veoma tiho gurnula u pozadinu i svrstala u red beznačajnih statista.

Balkanski političar, prepoznatljivog manira, nije imao konkurente kalibra jednog Napoleona pa ni Robespjera, mada je rastućem sindromu ludila veličine povjerovao da je veći od obojice, postupcima kojih bi se čak i Žorž Fuše postidio, postao je opozicioner na vlasti, a potom vlast kao miljenik opozicije. Upoznat sa orkestriranim djelovanjem opozicije, udružene sa klero-fašisoidnim i nacionalističkim strijemljenjima pseudo-pravoslavne, velikosrpske propagande, svrstao se uz one protiv kojih je do juče gromoglasno keftao. Da je posjedovao bar minimum pronicljivosti shvatio bi da ga, kako bi rekli braća Srbi, malo ko „šljivi“ i dva posto. U crnoj Gori  za ovo postoji mnogo primjereniji mada manje litetalan izraz, te ga iz razumljivih razloga neću pomenuti. Uzaludne su i zakašnjele sve intrige svi pokušaji da se odloži neminovno, što stiže izbornom voljom naroda. Nije mu izgleda poznato da na ovoj našoj planeti nema bjednijeg ljudskog stvorenja od razvlašćenog vlastodršca, od propalog političara i prozrenog intriganta.

Političar , od brojnih poltrona i uvlakača poistovjećivan sa „Šampionom demokratije“ , uz zlobne primjedbe izgovorene polušapatom kako ga vrlo neuspješno imitira, izrastao je u sopstvenim očima, previđajući da Pestingrad nikada neće nadrasti Lovćen, ma kako se mijenjao ugao posmatranja. Ako nekada neko, a nadam se da hoće, napiše zbirku primjera suprotnih od onih koje je napisao umni i visoko moralni Marko Miljanov, pomenuti političar bi mogao zauzeti jedno od značajnijih mjesta. Najvjerovatnije i pošljednji put.

Obrad  Pavlović