Dvojac u Beču, a kormilar u Botunu

Piše: Slavko Mandić

Nova godina mora Crnoj Gori donijeti brojne bogougodnosti. A kako i ne bi kada nam je državni vrh novi početak dočekao među evropskom aristokracijom, usred raskošnoga Beča, svako sa svojim parom. A samo prije nekog vremena jedan su drugome bili par. Politički, valjda je jasno. Potom je neki đavo umiješao svoje pogane prste i tikva je pukla. Naročito od kad je Jakov htio da preuzme Podgoricu i napravi prolaz svom vjernom članstvu do visokih dobroplaćenih pozicija. Ako može u Budvi, što ne bi moglo u Glavnom gradu, bio je Jakovu tajni predizborni moto, koji se nije čuo, ali se ośećao u vazduhu. Sa DPS-om, kao rijetkom partijom tradicionalnih vrijednosti, dumao je on. Pa kad zatreba za novi hram crkvi iz Srbije iz budžeta, sa svim mogućim sadržajima i garažom, u koju bi popovi smjestili na sigurno svoje skupocjene đipove, eto dovoljno ruku da se učini polovini mitropolita Joanikiju II na volju.
To u Podgorici, śećate se, nije prošlo. Samo dan prije dogovorene vlasti, u pośetu Jakovu došao je bečki saputnik Milojko. Kratko se zadržao. Šapnuo mu je dvije na uvo. Otprilike nešto što drugi ne bi smjeli da znaju. Jakov blijed, ali sila boga ne moli. Sve je bilo jasno i sve se navi čas završilo. Ista meta, isto odstojanje. Kuku Podgorici zadovijek. Opet u kolo sa istima. Zato danas imamo Botun a nemamo često pitke vode, ni čistih ulica, ni naroda veseloga. Podgorica je opet ušla u brazdu klero nacionalne funkcionalne bruke i sramote. Što su Turci dobro ośetili na svojoj koži.
No pušti to. Rekoh, otišli su naši muzički sladokusci. Oba u jednom avionu. Biće onom koji su kupili umjesto obećanog kanadera, pa pravo za Beč. Preśednik i formalni premijer. Na aerodromu su Spajića čekali Botunjani, da koju prozbore s njim oko kolektora. Nijesu ga dočekali. Ni njega, ni preśednika. Mora da su se ova dva prošvercovala kroz neki prolaz preko Šipčanika? Nemaju kudije drugo. Cijevnom ne mogu, a Morača je zagađena, zbog čega se i gradi postrojenje za preradu otpadnih voda. Tek, oni đe rekoše-dođoše. Oba, poduprta najčuvenijim Raonikijem od tv aparata, trostrukim dobitnikom  zlatne plakete za trostruku pravosnažnu presudu, koju ni zeru ne abada.
I dok su drugorazredni prvaci crnogorske politike crpili duhovnost austrijskih kompozitora Johana Štrausa mlađeg i starijeg, u slavnoj Zlatnoj dvorani (Golden Hall) bečkog Musikvereina, vojvoda od parlamenta, koji se rađe družio sa čuvenom koljenicom, koja ga je proslavila, razmatrao je kako i na koji način da, kad jednom osvoji svu vlast i bude kalif umjesto kalifa uvede srpski jezik kao službeni, umjesto crnogorskoga. To bi trebalo da bude u paketu sa ulaskom u EU. Na taj način bi parlamentarni vojvoda prilično dobro zaokružio priču o nacionalnom bestraganju Crne Gore i od nje načinio državu u kojoj su svi Srbi, pa i Crnogorci.
Vojvodi se nije odilo u Beč. Trebalo se tamo dobro promučit slušajući klasičnu muziku nekolike ure. Bio bi vas u golu vodu. Rabota je to. Grčiš se od muke. Najradije bi ustao i uteka ka s megdana. Ali, ne smiješ od bruke. Nekako bi i to vrijeme izdurao kad bi mogao nekad da vikneš iz sveg glasa. Ne daju. Nema vike i urlanja ka u parlamentu, đe si gazda, pa diriguješ bolje no što čini onaj na tradicionalnom Novogodišnjem koncertu. Moraš ćutat i gledat onoga do tebe, samo da nije od ovih naših, kako bi znao kad aplaudirat. A ne kao kad ti dođe Karleuša u Zetu kod Pipuna, pa vičeš dok te ona toboš pjesmom podstiče.
Ipak je bolje po državu što ovaj nije odio. Dvojac je dosta, i uz njih onaj TV nezakoniti objekat.
Vjeruje se da vojvoda nije otišao u Beč jer je morao zbog Botuna dati ruke svome ideološkom pobratimu. Dosta je mučao. Ne bi toliko ni na filharmoniji. Zbore oni koji sutuaciju znaju da se malo ljutnuo što Pipuna Vučko voli. I što mu ovaj svako malo tamo podnosi izvještaj. Đe je Milo i što čini i kolika im opasnost prijeti od njegovog djelovanja.
Pitanje Botuna brine. Zećani ne daju da se gradi, a glasali su 4 puta njihovi predstavnici da se baš tu poperi. A onda je neko odnekud poslao aber da zamute vodu, kao da nije dovoljno mutna, i da se posvade koliko god mogu. Ne bi li se probio rok koji je Evropa dala, pa da Spajić mora da vrće milione koji su već potrošeni. To za Crnu Goru ne bi bilo dobro. Ne bi, ali je jasno da je to cilj politike koju su ustoličili popovi. Zato sve svetinje i livade, sela i naselja u Dragalju, milion u Budvi a iz Podgorice koliko popovi reču.
I tako to traje sve dok se ne probudi uspavana Crna Gora. Pa dok ne shvate pojedinci iz DPS-a, koji žele vlast po svaku cijenu, pa i Crne Gore, da njihovi priželjkivani partneri nijesu, niti namjeravaju evropskim stazama i bogazama. I da crkva ovamo ne propagira vjeru no četništvo, falsifikujući istoriju, stalnim  pokušajima revizionizma kad god mogu.
Trajaće ova luda kuća, to je jedino što se danas zna.