DvInter, Podopadanije Ljuborukić i Zdravstvenija Kovidović Vakcinić

Desi se neko čudo nebesko prije polovine od godine. Zatutnje gromovi iznad mora i planina. Trese se zemlja prađedova. Mrak se ne vidi od silnih munja.

Na crnom licu naravi jad(o) zajahao.

-Kako se zove ta rasa što od tebe iluziju pravi?

-DvInter, odgovori štapić, zadužen da iz suve drenovine kap sopstvene lažne istine cijedi.
-Jedinstvena je to sorta dobijena miješanjem posebnog ekstrata nesojluka, neznavenosti, gluposti, mizoginije, čuje se šapat intelektualca, čiji se stas a ni glas nije mogao razaznati godinama.

-To je nama naša borba dala da imamo tvInter koordinata, poje u pozadini raščupana ekstradna novokompovana zver. A u nastavku štapić vrišti: Mirno spavaj svojoj nani, uskoro će svi bit zapatani.

Podopadanije Ljuborukić, kažu mnogi svjedoci koji ništa nijesu viđeli, jer su ispred njih bili vanzemaljci po službenoj dužnosti, oni pravi pendreci a ne skraćene varijante, dojezdio je u prijestono carstvo svetinja đe ga je dočekala himna brojnih poruka, zvižduka, negodovanja, prozivanja. Kako je Podopadaniju velečasnom kad ne može zemljom svojih brodit sam, slobodan, nasmijan a ne uplašen da ga moraju čuvat višina od koje se nije vidio. A ne vidi se i kad nikoga nema ni iza ni ispred.

DvInter se ušutao za sad, možda i zbog nasrtaja raznovrsnih teških riječi koje mu upućuje građanski kler zbog rastakanje čega se god dovatio. Ali je prozborila madam Zdravstvenija Kovidović Vakcinić, tumačeći goropadno predstavnici naroda u domaćem sobranju da ona ima kompleks što nije ona. A ona je dr ljekar, zdušni pobornik litijskog nanošenja direktne štete domaćem zdravstvenom sistemu, zbog čega posrće i dan danas, više no ikad do sad.
E pa sprdnja nad sprdnjama.

Poljubi zemlju, pjeva pjesma sama od sebe. Može joj se. Vlast je. Istina, jedino je toga svjestan štapić od suve drenovine, koji zagledan u nebo vrišti iz svega glasa.
–  Lopov iz one polovine iz koje nijesmo još zapatali baš sve, ukrao aviJon od nove firme koju smo mukotrpno sklepali od novca cijela naroda.
– Ali nam neće uteć, reče i uteče u brlog u koji se osjeća. Baš osjeća!

Slavko Mandić