DUNJA SAMARDŽIĆ O SAMOSTALNOSTI I PRAVU NA SOPSTVENE IZBORE

DUNJA SAMARDŽIĆ O SAMOSTALNOSTI I PRAVU NA SOPSTVENE IZBORE

Razgovor o odrastanju sa oštećenjem vida, obrazovanju, radu i majčinstvu

Razgovarao: Božidar PROROČIĆ, književnik

Dunja Samardžić je pravnica, majka i žena čija interesovanja povezuju pravo, muziku i svijet mirisa. Odrasla je u Kotoru, učila klavir i solo pjevanje, nastupala u operi, a profesionalni put potom pronašla u pravu. U razgovoru otvoreno govori o životu sa oštećenjem vida i o uslovima koji su joj omogućili da razvija svoje sposobnosti, donosi odluke i gradi samostalnost.

U njenom śećanju posebno mjesto pripada roditeljima, učiteljici koja ju je ohrabrivala i ljudima koji su razumjeli koliko je važno da učestvuje u životu svoje generacije. Iz tih iskustava otvara se i pitanje odgovornosti zajednice. Koliko su obrazovanje, zaposlenje, javne usluge i kulturni sadržaji zaista dostupni osobama sa oštećenjem vida? Dunja o tome govori kroz konkretne situacije, od školske klupe i odlaska na ekskurziju do upotrebe čitača ekrana i kretanja sa psom vodičem.

Posebno ličan dio razgovora posvećen je majčinstvu, porodičnoj podršci i iskustvima sa institucijama. Govoreći o predrasudama, Dunja ističe i potrebu da osobe sa invaliditetom budu prisutne u redovnim medijskim sadržajima i različitim oblastima društvenog života. Takav pristup podrazumijeva da se čuju njihova stručna mišljenja, upoznaju njihova interesovanja i poštuju njihovi izbori. Ovaj razgovor daje prostor upravo toj širini njenog iskustva, kao doprinos razumijevanju i podršci osobama sa invaliditetom, posebno osobama sa oštećenjem vida.

Dunja, kako je tekao Vaš put od odrastanja u Kotoru i muzičkog obrazovanja do studija prava?

Zovem se Dunja Samardžić. Rođena sam 17. juna 1994. godine u Kotoru, đe sam završila Osnovnu školu „Njegoš“, kao i osnovnu i srednju Muzičku školu „Vida Matjan“, na odsjeku za solo pjevanje. Šest godina sam se bavila klavirom, paralelno sa redovnim osnovnim obrazovanjem. Bila sam veoma posvećena muzici i svake godine učestvovala na više takmičenja. Nastupala sam i u Pučinijevoj operi Sestra Anđelika (Suor Angelica), u ulozi sestre Zelatrice.

Pravni fakultet u Podgorici upisala sam 2013. godine i završila ga u roku. Potičem iz pravničke porodice, nas četvoro smo pravnici, pa me je pravo oduvijek zanimalo. Kasnije se nijesam profesionalno vraćala muzici, ali i danas volim da poslušam dobru muziku, pročitam dobru knjigu, pogledam kvalitetnu pozorišnu predstavu. Umjetnost je ostala važan dio mog života.

Neka zanimanja se, sa aspekta osoba sa oštećenjem vida, još uvijek posmatraju stereotipno, pa se unaprijed pretpostavlja da će se osobe sa oštećenjem vida baviti, recimo, pravom, politikologijom, pjevanjem ili sličnim profesijama.

Kada je prepoznato Vaše oštećenje vida i kako se porodica suočila sa tim saznanjem?

I moj brat i ja rođeni smo sa urođenim oštećenjem vida, distrofijom retine. Kada sam ja imala dvije, a brat sedam godina, ljekari su našim roditeljima objasnili da lijek ne postoji i savjetovali im da energiju ne troše na bezuspješno liječenje. Tu energiju naši roditelji usmjerili su na našu socijalizaciju, obrazovanje i osamostaljivanje.

Roditelji su kod mog brata i mene primijetili da se orijentišemo prema svjetlosti i da instinktivno pružamo ruke ispred sebe. Kod mene im je bilo lakše da prepoznaju problem jer sam rođena pet godina poslije brata. U maloj sredini kakav je tada bio Kotor sve je to predstavljalo veliku nepoznanicu. Nijesu znali kako će se stvari razvijati.

Svi uspjesi koje smo brat i ja ostvarili u velikoj mjeri duguju se ljubavi i upornosti naših roditelja, počev od obrazovanja i socijalizacije, pa sve do našeg osamostaljivanja.

Kako pamtite odrastanje i školovanje i čija Vam je podrška posebno značila?

Prije svega želim da istaknem neizmjerno podršku svojih roditelja. Moja majka Ljiljana Samardžić, rođena Petrović, porijeklom je sa Njeguša i pravnica je. Moj otac Zoran Samardžić završio je studije u Beogradu, dok je majka studirala u Novom Sadu. Oboje su bili sudije u Kotoru i tako su se upoznali. Otac je danas advokat, a majka pravnica. Dobar dio ljeta tokom odrastanja provodili smo na Njegušima i to su uspomene koje su ostale važan dio mog života.

Školski sistem u to vrijeme nije bio dovoljno razvijen niti prilagođen djeci sa oštećenjem vida, tako da je veliki dio odgovornosti bio na roditeljima. Učitelji i profesori nijesu uvijek bili pripremljeni za rad sa djecom sa oštećenjem vida, pa je moja majka neprestano komunicirala sa prosvjetnim radnicima.

Podrška je bila različita i često je zavisila od senzibiliteta pojedinca prema drugom čovjeku. Ponešto sam mogla da vidim ako bih koristila jaku hemijsku olovku, a na mojoj klupi bila je postavljena i jaka lampa kako bih mogla da pišem.

Posebno pamtim učiteljicu Tanju Lalošević. Imala je mnogo strpljenja i podsticala je drugu djecu da se druže sa mnom. Ohrabrivala me je, a nije me sputavala. Svake dvije nedjelje mijenjala je druga ili drugaricu koji bi śeđeli sa mnom, kako bi me djeca bolje upoznala i navikla se na mene. Nije me sprečavala da idem na izlete i ekskurzije, već me je u tome ohrabrivala. Ta podrška mi je mnogo značila.

Šta Vas je motivisalo da nastavite obrazovanje i završite fakultet?

Bila sam pričljiva, druželjubiva i voljela sam da se dokazujem. Nijesam željela da neko pomisli da nešto ne mogu da naučim zbog oštećenja vida.

Poslije četvrtog razreda promijenila sam školu. U sredini se već znalo za mog brata i još jednu osobu sa oštećenjem vida, Miju Ivanović, koji su svojim primjerom pokazali da osobe sa oštećenjem vida mogu mnogo toga da postignu. Zbog toga sam osjećala da je preda mnom još veći zadatak i da su očekivanja škole bila veća.

Trebalo je prevazići i stereotip: „Iako ima oštećenje vida, uspjela je.“ U maloj sredini takve predstave nijesu rijetke.

Upisala sam Pravni fakultet i osamostalila se. U tom trenutku nijesam imala mogućnost da nastavim studije solo pjevanja na način na koji sam željela, pa sam svoj profesionalni put usmjerila ka pravu.

Kako je tekao Vaš profesionalni put i šta Vam iskustvo zaposlenja i aktivizma govori o mogućnostima za samostalan život osoba sa invaliditetom?

Danas radim u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, u Direktoratu za građevinarstvo, kao pravnica i zadovoljna sam svojim poslom.

Mi, osobe sa invaliditetom, težimo realnom i samostalnom životu. Nekada je suština upravo u prilagođavanju i stvaranju uslova za samostalan život i prihvaćenost u društvu.

Pripravnički staž odradila sam u Crnogorskom narodnom pozorištu. Iako veoma volim taj kolektiv, nakon završetka pripravničkog staža za mene tamo nije bilo mjesta. Smatram da se osobama sa invaliditetom mora davati prostor da pokažu svoje znanje i sposobnosti.

Kasnije sam se pronašla u upravnom pravu. Aktivistkinja sam i koristila sam psa vodiča. Moj pas zvao se Uran i, nažalost, više nije sa nama. Kretanje sa psom vodičem donosilo je i određene prepreke, jer ljudi nijesu uvijek upoznati sa ulogom psa vodiča. Život aktivistkinje nije jednostavan.

U državnim ustanovama i državnoj upravi mora se više prostora pružati osobama sa invaliditetom. Ja taj prostor u CNP-u nijesam dobila, ali se na kraju pokazalo da je za mene možda bilo i bolje jer sam se pronašla u upravnom pravu.

Ljudi su uglavnom oduševljeni psom vodičem, ali ne svi. Potrebno je mnogo strpljenja i energije da se različiti nesporazumi objasne i prevaziđu.

Sa kojim se predrasudama suočavate i kako ih, prema Vašem mišljenju, možemo prevazilaziti?

Potreban je obostrani rad društva i pojedinca. Imali smo relativno dobar zakonski okvir, ali često nedostaje njegova primjena. Zakoni jesu važni jer ako nešto nije jasno propisano, kao da ne postoji, ali bez njihove stvarne primjene nema suštinske promjene.

Samostalan život i socijalizacija su ključni. Taj proces je dvosmjeran.

Ne može društvo preko noći prihvatiti osobe sa invaliditetom, ali ni osoba sa invaliditetom ne može jednostavno „banuti“ u društvo i očekivati da sve odmah funkcioniše. To je proces koji se uči odmalena. Djeca treba da odrastaju zajedno sa djecom sa invaliditetom, dok djecu sa invaliditetom istovremeno treba osnaživati za samostalan život.

To je ona socijalizacija o kojoj sam govorila na početku i koju su ljekari preporučili mojim roditeljima. Znate li šta sve to znači? Druga djeca gledaju crtane filmove, a Andrija i ja nijesmo mogli. Onda tetka śedne pored mene i čita mi sadržaj. Socijalizacija nije samo otići u samoposlugu ili obaviti svakodnevnu obavezu. Ako je, recimo, popularan Hari Poter, onda ga treba učiniti dostupnim i u audio-formatu.

Sa druge strane, nijesu svi roditelji u mogućnosti da se u toj mjeri posvete svojoj djeci. Moja majka je pravnica, ali je zbog nas odlučila da odustane od svoje karijere i posveti se nama.

Kada govorimo o predrasudama i načinu njihovog prevazilaženja, mediji imaju ogromnu ulogu. Nije dovoljno samo praviti što više priloga i emisija o osobama sa invaliditetom. Mnogo je važnije uključivati ih u redovne teme, emisije i sve oblasti društvenog života.

Ljudi se teško stavljaju u položaj osobe sa invaliditetom, osim, nažalost, kada se sa tim neposredno susretnu u sopstvenoj porodici. Upravo zato osobe sa invaliditetom treba uključivati svuda.

Kako ocjenjujete odnos institucija i poslodavaca prema zapošljavanju osoba sa invaliditetom i primjeni zakonskih obaveza?

Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom pokušavalo se ograničiti određene subvencije, zbog čega je među OSI populacijom postojala spremnost i za proteste ukoliko bi takav predlog bio usvojen. Zato smatram da smo posljednjih godina u pojedinim segmentima imali i nazadovanje kada je riječ o pravima osoba sa invaliditetom.

Kvota za zapošljavanje lica sa invaliditetom definisana je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom. Poslodavac koji ima od 20 do 50 zaposlenih dužan je da zaposli najmanje jedno lice sa invaliditetom, dok je poslodavac koji ima više od 50 zaposlenih dužan da zaposli najmanje pet odsto lica sa invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih.

Pogledajmo oko sebe i zapitajmo se koliko se to zaista primjenjuje, naročito među institucijama i donosiocima odluka.

Koliko su Vam u svakodnevnom životu dostupni javni prevoz, usluge institucija i digitalni sadržaji?

Situacija je veoma različita. Na primjer, kada putujem iz Kotora u Podgoricu, red vožnje na autobuskoj stanici nekada je dostupan samo kao PDF tabela koju moj čitač ekrana ne može da pročita. Ni aplikacije gradskog prevoza nijesu uvijek dovoljno prilagođene.

Mi koristimo čitače ekrana i zbog toga sajtovi i aplikacije moraju biti tehnički prilagođeni. Čitač omogućava kretanje kroz sadržaj pomoću različitih komandi. Neki sajtovi su dobro prilagođeni, neki nijesu.

Sa druge strane, osobe sa invaliditetom u institucijama imaju pravo na određeni prioritet, što je posebno vidljivo kod osoba koje koriste bijeli štap. Međutim, u posljednje vrijeme primjećujem promjene. Sve češće se dešava da ne dobijemo prioritet koji bi trebalo da imamo u banci ili nekoj drugoj ustanovi. Čini mi se da i ljudi sve teže prepoznaju tu potrebu.

Neki portali i društvene mreže su pristupačni. Facebook, Instagram i druge platforme dugo su bile relativno dobro prilagođene, ali nakon pojedinih reorganizacija pojavili su se određeni problemi sa pristupačnošću. To pokazuje koliko brzo i velike kompanije mogu da izgube iz vida potrebe osoba koje koriste asistivne tehnologije.

Šta Vam je donijelo majčinstvo i sa kakvim ste se razumijevanjem i podrškom susretali kao majka sa oštećenjem vida?

Slično je kao sa školovanjem. Imam sreću što vaspitačice u vrtiću razumiju potrebe majke sa oštećenjem vida.

Imam ćerku Gabrijelu, koja ima četiri godine. Ona je jedna prava veselica i mamina marljivica. Već uočava da ja i njen ujak imamo oštećenje vida. Imam i veliku podršku porodice u podizanju djeteta.

Majčinstvo donosi mnogo obaveza i tada zaista shvatite koliko ste odgovorni za život drugog bića. Dijete stavljate ispred sebe i ono postaje prvo mjesto u vašem životu.

Još tokom trudnoće počela sam da uočavam da zdravstveni sistem nije dovoljno pripremljen za majke sa oštećenjem vida i da naše društvo još uvijek ne percipira dovoljno žene sa oštećenjem vida kao majke.

Uspjela sam da zadržim starateljstvo nad svojim djetetom. Sve je bilo veoma stresno i bolno. Kroz sudska vještačenja i iskustvo sa pravosudnim sistemom stekla sam utisak da sistem još nema dovoljno povjerenja da majka sa oštećenjem vida može biti jednako dobra majka. To je jedan od tabua sa kojima se suočavamo.

Dok sam bila trudna, djelovalo mi je da je sve jednostavnije. Tek kasnije sam iskusila određene nedostatke sistema. Majki sa oštećenjem vida nema mnogo u Crnoj Gori i teško mi je da kažem šta bih institucijama konkretno savjetovala, osim da nijesam osjetila onu vrstu sistemske podrške koju bi majke sa oštećenjem vida trebalo da imaju.

Čemu biste željeli da posvetite više vremena i kakvu budućnost priželjkujete za sebe i svoju ćerku?

Imam jedan parfemski hobi. Na Instagramu vodim profil „Miriši kao Dunja“. Voljela bih da imam više vremena da se bavim parfemima i mogu reći da sam parfemska hobistkinja.

Onaj ko se ozbiljnije interesuje za mirise mora dobro da poznaje arome biljaka i različite mirisne note. Ljubav prema biljkama prenijela mi je majka. Pratim parfemsku industriju i voljela bih da se više posvetim tom hobiju.

Bavljenje društvenim mrežama iziskuje vrijeme. Kreatori sadržaja danas moraju da budu sažeti jer veliki broj svakodnevnih obaveza ljudima ne ostavlja mnogo vremena i pažnje za duže sadržaje.

Istovremeno želim da nastavim da se bavim pravom u oblasti građevinarstva, kao i do sada.

Što se tiče moje ćerke Gabrijele, najviše bih voljela da i dalje bude tako vesela i nasmijana. Želim i da naš obrazovni sistem, koji se suočava sa brojnim problemima, uspije da očuva kvalitet kako bi naša djeca sticala adekvatno znanje, ali i sačuvala moralne vrijednosti koje ubrzan način života ponekad potiskuje.

Posebnu pažnju treba posvetiti vršnjačkom nasilju, jer je to nešto čega se, vjerujem, pribojava svaki roditelj. Voljela bih da ga bude što manje i da naša djeca mogu mirno i bezbjedno da odrastaju.

Jednom riječju, uz svoje dijete i porodicu, posao u Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, u Direktoratu za građevinarstvo, svoj hobi, prijatelje i ljude koje volim, u budućnosti prije svega želim miran i ispunjen život.

Šta biste željeli da čitaoci razumiju iz Vašeg iskustva i koju biste poruku uputili ženama koje grade svoju samostalnost, karijeru i porodicu?

Voljela bih da moja priča bude podsticaj drugim ženama i zato uvijek otvoreno pričam o sebi, realno i bez uvijanja. Trudim se da ne uljepšavam stvari i da ih ne kitim, već da kažem kako zaista jeste, kao što sam govorila i sada.

Savjetovala bih ženama, i onima sa invaliditetom i onima bez invaliditeta, da prije svega preispitaju šta one zaista žele od života i da ne dozvole drugima da im to određuju.

Prvo procijenite šta volite da radite, čime želite da se bavite i u čemu se pronalazite. Zavirite u svoju dušu i oslušnite sebe. Zapitajte se šta vas ispunjava. Tek tada možete da definišete cilj koji je zaista vaš.

Svi imamo veliku energiju. Samo je treba pravilno kanalisati i usmjeriti ka stvarima koje su nam važne.

Intervju realizovan u okviru projekta Glasovi jednakosti i podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.