DUKLJANSKO KRALJEVSTVO VOJISLAVLJEVIĆA 1077-1141, ili 1077-1143, ili 1077-1146 (treći dio)

Ośećam se osobito privilegovanim i ponosnim što u povjesnici mojega, crnogorskoga naroda sve tri naše vjere, liše ogromno toga ostaloga, a sjajnoga, koje uslijedi nakon Duklje i Vojislavljevića, postoji i ono – uzvišeno dukljansko: o čemu tako malo znamo, i o čemu su nas s namjerom ili hotimice tako malo naučili!

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Knez Radoslav 1146. godine⁽¹⁰⁾ ide vizantijskomu caru Emanuelu I Komnenosu na poklonjenje – zarad podrške i potvrde svojega vladarskoga zvanja, ali – kao carev štićenik i podanik, dobija titulu kneza, a ne kralja.⁽¹¹⁾

”Nakon toga knez Radoslav se uputi caru Emanuelu, koji ga uljudno primi i dade mu da vlada i upravlja cijelom zemljom, onako kako je vladao i njegov otac. Kad se zatim knez Radoslav vratio od cara, poče vladati i gospodariti zemljom sa svojom braćom. Potom se uzdignu neki zlotvori⁽¹²⁾, koji bijahu stari neprijatelji, pa se pobune protiv njega i dovedu Desu⁽¹³⁾, Uroševog sina i predaju mu Zetu i Travuniju. A Radoslavu i njegovoj braći ostade Primorska oblast i to grad Kotor do Skadra. I oni ne prestajahu da se bore i ratuju protiv Uroševog sina i protiv drugijeh neprijatelja, kako bi zemlju koja se od njih odmetnula mogli zadobiti, a onu kojom vladahu postojano braniti. I tako dalje.”⁽¹⁴⁾

Zaključujem:

Višina autora djela iz povjesnice ističu važnost i naglašavaju odlučujući upliv vizantijskoga cara Emanuela I Komnenosa, da je – u doba slabljenja moći Vojislavljevića, vladarski tron u Duklji-Zeti preuzeo Radoslav, Gradihnin sin (sa braćom) – kao knez, a ne kralj, ali – liše toga, ne navode i ne obrazlažu i (sve) ostalo sadržano u ovom radu, sušto pokušah pokazati i dokazati da naše prvo kraljevstvo nije trajalo: do 1141., niti do 1143. godine.

Ukoliko se ovđe predočena argumentacija može smatrati dovoljnom za dodatno određivanje tačne godine prestanka kraljevanja kralja Gradihne, a tijem i okončanja Dukljanskoga kraljevstva Vojislavljevića – potom je ono trajalo: od 1077. do 1146., što znači: 69 godina.

U slučaju da postoji neko od zainteresovane gospode povjesničara, ko bi mi u vezi sa konkretnom temom, koju sam na ovom mjestu na svoj način obradio – mogao dati još činjenica i ponuditi građu, koja ide u prilog iskazanoj tvrdnji, ili svrnuti moju pozornost na propušteno iz literature – uljudno molim da nađe način i to učini, tj. saopšti.

Jednomašice, očekujem i moguće osporavanje ovoga rada.

U obadva slučaja biću iskreno blagodaran, a pričina tomu je: istina koja je preča od svega.

Napisano u potonjih nekoliko rečenica mi je zanago od velike važnosti, glede na to da sam, što je očito – silno:

• ponešen za približno 600 godina dugim i zjelo značajnim razdobljem u crnogorskoj povjesnici (od cca 600-e do cca 1200-e godine);
• oduševljen staroslavnim Dukljanskim kraljevstvom Vojislavljevića;
• opčinjen negdanjom dukljanskom kulturom, koje odavno nema.

Ośećam se osobito privilegovanim i ponosnim što u povjesnici mojega, crnogorskoga naroda sve tri naše vjere, liše ogromno toga ostaloga, a sjajnoga, koje uslijedi nakon Duklje i Vojislavljevića, postoji i ono – uzvišeno  dukljansko: o čemu tako malo znamo, i o čemu su nas s namjerom ili hotimice tako malo naučili!

Veličanstvena dukljanska kultura, koja – u doba veleslavne dinastije Vojislavljevića, kao kontinuitet materijalnih dokaza postojanja baštine na prostoru sadanje Crne Gore, s njezinim moćnim temeljima u antičkoj Duklji, tokom druge polovice I Milenijuma – jedinstveno nastade; doslovice – do potonjega: skriptorija, samostanske biblioteke, spisa i spomenika latinskijem pismom napisanoga, … i skoro svakojega krša na krš (liše Kotora grada), samo 40-ak godina nakon potonjega kralja Gradihne, od strane: okupatorske, vandalske, barbarske, zlikovačke i krvničke ruke pristigle sa prostora preko tadanje śeverne granice Duklje (iz Raške), uz mnogobrojne žrtve, tj. strašna pogubljenja našijeh predaka Dukljana – zavazda nestade!

____________

10. Nesumnjivo je da se to zbilo 1146. godine, jer je naredne godine započeo Drugi krstaški rat, što je caru Emanuelu I Komnenosu, usljed pregovora sa krstašima, omelo planove učvršćivanja saveza sa njemačkim kraljem Konradom III, a što je iskoristio normanski kralj Ruđer II i napao Vizantijsko carstvo (zauzeo Krf i gradove Korint i Tebu) etc; drugijema riječima rečeno: zasigurno mu 1147. godine brojne okolnosti ne bi dozvolile da na svoj dvor u Konstantinopolju posebice poziva i milostivo prima Radoslava (Vojislavljevića) iz Duklje-Zete.

Važno je i zanimljivo naglasiti da naznake, uglavnom u djelima krstaških hroničara – ukazuju da zapadne sile nijesu stupile na tlo Radosavove države tokom Drugoga krstaškoga pohoda.

11. I pored te činjenice, Vojislav D. Nikčević u svojemu djelu: PREVALITANA I KRALJEVSTVO SLOVENA (od V vijeka pr. n. e. do 1200. godine), na str. 579 i 580 kaže (citiram):

”Ipak, tradicija slovenske države opstaće do smrti posljednjeg Mihailovog i Bodinovog potomka oko 1150. godine: …”

(U citatu se misli upravo na kneza Radoslava; kao godinu prestanka njegove vladavine (ne i smrti – tadijer se povukao u samostan), u prvom dijelu ovoga rada priloženoj genealogiji, a na osnovu izvora iz literature – stavio sam 1151.; vjerovatno se njegovo življenje okončalo 1163. godine.

Njegov sin, knez Mihailo III, potonji vladar iz dinastije Vojislavljevića, usljed brojnih okolnosti u neposrednom okruženju, konkretnije rečeno – zarad upada tuđih vojski na prostor Duklje i njezine konstantne ratne ugroženosti, najmanje cijelo jedno desetljeće poslije očevoga povlačenja (1151.) – nije se mogao učvrstiti na vladarskomu tronu, ili – nije uspio doći na vlast).

12. Dukljanin ili Baranin u svojemu spisu SCLAVORUM REGNUM kaže: ”zla raška struja”.

Važno je naglasiti – da ne bi neko od čitaoca namjerno naopačke pomislio i ciljano zlonamjerno (pro)tumačio:

Prije 870-ak godina (kad je nastao spis), 900, 1000 ili 1000 i kusur godina u Duklji, tačnije – na dijelu njezina prostora koji pripada sadanjoj Crnoj Gori – nije postojala ”zla raška struja” u smislu nečesove narodnosti (plemena, etnosa); tadijer Srbalja na ovom prostoru nigđe bilo nije; radilo se – o političkim previranjima i sukobima, tačnije – o političkom interesu, iliti svakojakoj koristi jednoga dijela vlastele-plemstva i njegovijeh pristalica.

(Sasma, sasma mimogred glavne teme:

Prepoznadoste li joj (”zloj raškoj struji”) političko ”potomstvo” (o etničkom ne može biti zbora, ako se iđe išta nauke pitaju) unazad 100 godina na teritoriji, od strane zločinačke Srbije (negdanje Raške) – krvnički i krvavo okupirane nesretnje nam Crne Gore?

Prepoznajete li joj (”zloj raškoj struji”) savremeno političko ”potomstvo”, i u tomu smislu – njegovu svakojaku ponižavajuću ”sortu” sramnoga pragmatizma i patološke izdebzijanosti u izdajničko-otpadničko-podaničkoj Skupštini, i još zeru crnjoj Vladi zlosretnje nam Crne Gore; kao i u opštinama đe se pitaju, odlučuju i u ”Rašku” putuju prirepci glavara-putnika (na toj istoj – ”raškoj” maršruti) iz vrha državne vlasti, odnosno – prepoznadoste li joj srbočetničko-klerofašističko-litijaškouličarsko-protivucrnogorske (”dvogodnje”) sramotne našljednike, takozvane ”oslobodioce”?)

13. Radi se o 1148. godini.
14. Danilo Radojević, POPA DUKLJANINA SCLAVORUM REGNUM – Kritičko izdanje; Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, 2016. (str. 220 i 221)

____________

LITERATURA (glavna):

• Đorđe Borozan, CRNOGORSKE DINASTIJE – Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići; CID – Podgorica, 2017.
• Grupa autora, ISTORIJA CRNE GORE (od najstarijih vremena do kraja XII vijeka), Knjiga I; Redakcija za istoriju Crne Gore – Titograd, 1967.
• Grupa autora, ISTORIJSKI LEKSIKON CRNE GORE; Daily Press – Podgorica, 2006.
• MONUMENTA MONTENEGRINA; Istorijski institut Crne Gore – Podgorica, 2001-2009.
• Vojislav D. Nikčević, PREVALITANA I KRALJEVSTVO SLOVENA (od V vijeka pr. n. e. do 1200. godine); Dukljanska akademija nauka i umjetnosti – Podgorica, 2008.
• Eduard Peričić, SCLAVORUM REGNUM GRGURA BARSKOG – Ljetopis popa Dukljanina; Conteko – Bar, 1998.
• Radovan Popović, Dragan Miranović i Dragoje Đokić, ISTORIJA za drugi razred gimnazije; Zavod za udžbenike i nastavna sredstva – Podgorica, 2016.
• Danilo Radojević, POPA DUKLJANINA SCLAVORUM REGNUM – Kritičko izdanje; Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, 2016.
• Radoslav Rotković, Najstarija crnogorska država KRALJEVINA VOJISLAVLJEVIĆA XI – XII vijek (Izvori i legende); Print – Podgorica, 1999.
• Radoslav Rotković, ILUSTROVANA ISTORIJA CRNOGORSKOGA NARODA I – Pomorje zetsko, Pomorje zapadno, Kraljevina Vojislavljevića; Crnogorska izdanja – Podgorica, 2003.
• Božidar Šekularac, CRNA GORA U DOBA VOJISLAVLJEVIĆA; Štamparija ”Obod” – Cetinje, 2007.
• VOJISLAVLJEVIĆI – Zbornik radova; Matica crnogorska – Cetinje-Podgorica, 2015.
• Miloš Vukanović, Crnogorski srednji vijek – DUKLJA ZA VRIJEME VOJISLAVLJEVIĆA; Daily Press – Podgorica, 2019.
• Dragoje Živković, ISTORIJA CRNOGORSKOG NARODA (od starijeg kamenog doba do kraja srednjeg vijeka), Tom I; Izdanje autorovih prijatelja – Cetinje, 1989.

aktuelno