DUKLJANSKO KRALJEVSTVO VOJISLAVLJEVIĆA 1077-1141, ili 1077-1143, ili 1077-1146 (prvi dio)

Znademo za pismo pape Grgura VII, od 9. januara 1078. godine – u kojemu se obraća kralju Mihailu Vojislavljeviću titulišući ga kraljem Slavena-Slovjena (Michaeli Sclavorum Regi), jednomašice ga obavještavajući da će mu po barskomu biskupu Petru poslati kraljevske insignije, što je u ta doba, a u konkretnom slučaju prije (danas je tačno) 945 godina, doslovice predstavljalo čin međunarodnoga priznanja države.

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Ukoliko nekomu od vas koji uložiste čitati ovo štivo – nampane da crnogorske povjesničare priupita:

”Od koje do koje godine je Duklja pod dinastijom Vojislavljevića bila kraljevina?”,

• 1077 – 1141 (64 godine);
• 1077 – 1143 (66 godina);
• 1077 – 1146 (69 godina).

Očito je da nema dileme glede godine njezinoga začetka, tj. da je Mihailo Vojislavljević postao kralj 1077. godine.

Znademo za pismo pape Grgura VII, od 9. januara 1078. godine – u kojemu se obraća kralju Mihailu Vojislavljeviću titulišući ga kraljem Slavena-Slovjena (Michaeli Sclavorum Regi), jednomašice ga obavještavajući da će mu po barskomu biskupu Petru poslati kraljevske insignije, što je u ta doba, a u konkretnom slučaju prije (danas je tačno) 945 godina, doslovice predstavljalo čin međunarodnoga priznanja države.

Znači, ovakovim titulisanjem papa Grgur VII uvažava Mihailovu kraljevsku titulu, koju je dukljanski kralj započeo rabiti i prije nego je od Rima zaiskao zvanično priznanje, što podrzumijeva da se to zgodilo tokom prethodne 1077. godine.

Rđavo je to da ima dileme glede godine okončanja Dukljanskoga kraljevstva.

Radeći na grafičkom prikazu genealogije dinastije Vojislavljevića, a u vezi s tijem podatkom – u stručnoj literaturi sam nailazio na ozgor navedene različite tvrdnje.

Inače, niđe i u nijednoj knjizi iz povjesnice, studiji, zborniku radova, … ili poglavlju u udžbeniku o Duklji i Vojislavljevićima, nećete naći sveobuhvatan grafički prikaz njihovoga rodoslova, što podrazumijeva da sadrži:

• sva imena (i vladara i ostalijeh poznatih (muškijeh) članova ove veleslavne crnogorske dinastije) – i
• sve godine njihovoga vladanja.

Sporad toga na ovom portalu opetovano prilažem (dopunjenu i, ovaj put – konačnu) genealogiju Vojislavljevića.

Grafički prilog u punoj veličini možete preuzeti OVĐE.

Mimogred, više je pričina (i simbolike) da sam rodoslov započeo (tek) sa Vojislavovim prađedom Tugemirom.

Liše spomenute, pomeđu povjesničara postoje neusaglašenosti i kad je u pitanju (primjerice radi):

• Godina tokom koje je umaro kralj ”Bodin, najslavniji kralj Slavena-Slovjena” (kako ga u svojem pismu od 8. januara 1089. oslovljava papa Klemens III) – da li je u pitanju: 1101. ili 1108.?

(Dukljanin⁽¹⁾, autor ”Barskoga rodoslova” – ”Ljetopisa popa Dukljanina” – ”Kraljevstva Slavena-Slovjena” (”Sclavorum regnum”), kaže (citiram kraj XLII poglavlja):

”… Kad se navršilo dvadeset i šest godina i pet mjeseci njegovog kraljevanja, on preminu. Bio je sahranjen po kraljevskom običaju, u Manastiru svetih mučenika Sergija i Bakha.”⁽²⁾

Na osnovu citiranoga moglo bi se zaključiti da se radi o 1108., tj. da je kraljevao od 1081. do 1108.

Znaveno je da se pisac ”Sclavorum regnum”-a, nažalost – ne bavi konkretnim godinama u smislu tačnoga datiranja nekojega događaja, iliti ne navodi godine začetka i okončanja vladavine pojedinih vladara, već počesto iznosi vrijeme trajanja njihove vladavine, što je, svakako, više nego ogromno – iako đekad može poslužiti (samo) kao orijentir.

Ipak, na osnovu drugih izvora-građe iz toga doba, sadržanih u stručnoj literaturi, a tiču se i Bodinovih nasljednika na kraljevskomu tronu tokom prvoga desetljeća 12. stoljeća – prihvatio sam stajalište da se to zbilo 1101.);

• Bodinov (prvi) nasljednik?

(Jedni autori tvrde da je tokom (čak) nekoliko godina to bio najstrariji mu sin Mihailo II, dok neki drugi opet tvrde (tako stoji i u XLIII poglavlju kod Dukljanina) da, i pored pokušaja njegovoga dovođenja na prijestol po nasljedstvenoj liniji, od strane Bodinove udovice Jakvinte od Barija – nije joj uspjelo, jer kraljica-majka bijaše silno omražena i među plemstvom i u narodu.

Bodinov (prvi) nasljednik bio je četvrti kralj iz dinastije Vojislavljevića, njegov polubrat Dobroslav (1101-1102));

• Knez Mihailo III?

(Potonji vladar Vojislavljević, Mihailo III (1163(?)-1184), ne može biti (kako tvrde neki autori) sin kralja Vladimira II (1103-1114), već sin kneza Radoslava (1146-1151).

Nije razlog generacijska razlika od jednoga koljena (to bi bilo moguće), nako što Dukljanin (na svoj način) kaže da je on pogubljen (citiram djelove XLV poglavlja):

”Nakon ovoga, kad viđe kralj (misli se na Georgija u doba njegove druge vladavine (1125-1135) – primj. aut.) …, dade uhvatiti Mihalju (Mihailo⁽³⁾ iz genealogije – primj. aut.), sina kralja Vladimira, a poslije njega i Dragila pa ih stavi u tamnicu. … Potom kralj Georgije, razljućen, naredi da Dragila i njegovog sinovca Mihalju liše nebeske svjetlosti zbog toga što su ga Gradinja (Gradihna iz genealogije – primj. aut.) i njegov brat oružjem nadvladali.”⁽⁴⁾

Kad je Mihailo već bio zatočen u tamnici skupa sa stricom, kako se drugojače može tumačiti – da ih: ”liše nebeske svjetlosti”, nako da bude/u pogubljen/i?!

Znači, nemoguće je da se Mihailo, Vladimirov sin – na dukljanskomu prijestolu pojavi 1160-ih, jer približno 30-ak godina prije toga perioda nije više bio među živijema.⁽⁵⁾

Ali, nas ovđe zanima isključivo tačna godina okončanja vladavine-kraljevanja potonjega, devetoga kralja Gradihne Vojislavljevića, što podrazumijeva godinu prestanka Dukljanskoga kraljevstva, i vrtanja potonjih vladara iz te dinastije na titulu knezova.

Za period njegove vladavine tvrdi se sljedeće:

• 1131-1141;
• 1132-1143;
• 1135-1146.

Podrazumijeva se da ”usvojena” godina začetka njegovoga kraljevanja upliva na razdoblja kraljevanja njegovijeh prethodnika, osobito druge vladavine kralja Georgija, čiji je tron kralj Gradihna naslijedio.

No, već rečeno – takvi detalji nijesu cilj ovoga štiva.

____________

1. Dukljanin ili Baranin (kako ga šćaše nazvati Radoslav Rotković), a ne nikako ”Zadranin”, tj. Grgur iz Zadra, nadbiskup barski (kako svrhovito pokušava dokazati Eduard Peričić), jer je spis ”Sclavorum regnum”, spram naučno, sveobuhvatno i potanko dokumentovanih tvrdnji Dominika Mandića – nastao pomeđu 1149. i 1153. godine.
2. Danilo Radojević, POPA DUKLJANINA SCLAVORUM REGNUM – Kritičko izdanje; Fakultet za crnogorski jezik i književnost – Cetinje, 2016. (str. 215)

(Negdanji Manastir svetih mučenika Sergija i Bakha (Srđa i Vakha) izgrađen u 10. ili 11. stoljeću, koji se nalazio (kao i njegovi ostaci danas) na prostoru Albanije, pokraj rijeke Bojane (nekih 9 km prave linije od Skadra, inače – prijestolnoga grada Vojislavljevića), bio je grobna crkva dukljanskih kraljeva: Mihaila, Bodina, Vladimira II, Dobroslava i Gradihne.

Koliko je meni poznato, ispravnije – ne śećam se da u literaturi koju rabih (navešću je o koncu trećega dijela štiva) ikoji autor spominje da je i kralj Dobroslav tu ukopan.

Po drugoj strani, glavni izvor – Dukljanin kaže (citiram potonju rečenicu XLIV poglavlja (str. 216)):

”A kraljevi ljudi, iskoristivši priliku, slože se sa Jakvintinim naumom oko Dobroslava, izvuku ga iz tamnice, izvade mu oči i odsijeku mošnje pa ga upute u Manastir Svetih Sergija i Bakha, đe je s monasima proživio dugo vremena, a potom umro.”

Ovo je jedino mjesto u cijelomu spisu đe Dukljanin eksplicite (kao u slučaju preostala četiri navedena kralja) ne veli da je (i) kralj Dobroslav sahranjen u spomenutom Manastiru.

Ipak, je li opravdano drugojače očekivati, nako da je bivši kralj, koji je dugo vremena živio s monasima na tom jednom mjestu i, vjerovatno u slozi – bio neđe drugo ukopan, ili je – svakako imajući u vidu i navadu tijeh bratstava kad je taj čin u pitanju – jedino logično zaključiti da mu je upravo tu (u manastirskoj crkvi ili u njezinoj porti) bilo podareno potonje počivalište?!

Manastir je obnovljen o koncu 12. i začetkom 13. stoljeća.

Prilikom silnijeh poplava polovicom 19. stoljeća, a osobito najmoćnije od njih iz 1858. godine, kad je rijeka Drim donijela ogromne količine vode – viši dio manastirske crkve (trobrodne bazilike), tačnije – njezin oltarski dio i dobar dio naosa ponijela je tadanja bujica.

Nažalost, tom prilikom zanavijek su nestali i grobovi našijeh kraljeva.

Na bolećiv način tvrdim da je za nas Crnogorce i Crnogorke dukljanskoga porijekla (sve tri vjere), sveobuhvatno gledano – ovo jedna od doslovice najtragičnijih stvari koje su se zbile u vaskolikoj crnogorskoj povjesnici – kad su u pitanju:

• materijalni dokazi kontinuiteta višestoljetne i slavne dukljanske tradicije iz I Milenijuma;
• dobra davnašnje veličanstvene dukljansko-zetske kulture u prvim stoljećima II Milenijuma;
• moćni temelj doma svih našijeh dinastijah;
• silni korijen svekolike državnosti;
• sjajna lučina crnogorske sjedinjenosti;
• sami osvit ovdašnjega narodnoga śećanja;
• uzvišeni začetak našega nacionalnoga identiteta!!!

Pomislite samo kakav bi neprocjenjiv značaj za DUKLJANSTVO-CRNOGORSTVO imalo postojanje grobova pet našijeh srednjevjekovnih kraljeva – starih od 877 do 942 godine)!

3. Razlike u imenima kod jednoga, znatno manjega dijela vladara (knezova i kraljeva) Vojislavljevića – u priloženoj genealogiji i djelu Danila Radojevića, čiji prijevod u ovom radu na više mjesta citiram, smatrajući ga najkvalitetnijim i najpouzdanijim među prijevodima – javljaju se sporad toga što sam još unazad 20-25 godina iz literature neka od njih jednostavno ”usvojio”, bilo da je razlog tomu: starinski oblik (samo u slučaju Ivan a ne Jovan); pretežno prihvaćeno (recimo: Mihailo umjesto Mihalja); uniformnost njihovijeh završnica (poput: Gradihna, Predihna, Dragihna, …) – dok sam neka (njihove oblike) preuzeo od D. Radojevića (poput: Derija, Arkiric, …).
4. Ibid. (str. 218 i 219)
5. Dukljanina samo treba: od korice do korice (svakoju njegovu riječ) zjelo pažljivo čitati; na brojnim mjestima to višekratno činjeti; proučiti-upoznati način na koji zaokružuje neku temu, iliti sebi primaći značajku okončavanja pojedinih detalja u pripovijedanju autora, i – donositi logične zaključke.
   aktuelno