Dubravka Jovanović: Štorija na špigete

• Dubravka, često se zapitamo, onako metaforički , ima li još Kotora, pa ima li ga ?

Kotora  moga djetinstva i mladosti više nema i otud moja nova deveta knjiga  pod nazivom ‘Štorija na špigete’. U njoj izlazim iz klasične pjesme, a buduću da ne  mogu mnogo dalje od pjesnika u sebi, poetskim kazivanjem, ali na starobokeškom govoru, dijalektu kotorske parletine, napisala sam knjigu kratkih priča kojom bih da u spomenaru sjećanja špigetama od staroga zlata povežem sav onaj  negdanji šarm, energiju, metafiziku, ezoteriju rodnog mi grada i njegovih ljudi, užanci, građanskoga života. Na svakom mjestu Grad pišem velikim slovom, jer rodni mi Kotor milenijumskog trajanja za sreću ima dva tri svoja života. Grad svevremena i bezvremena. Zato je moj odgovor da ga  niko nikada neće  utopiti. Ni potresi, ni zle sile, ni prolazne politike, niti nove bezdušne tehnologioje. Tvrda je i uspravna kičma Kotora  i njegovih bedema i citadela, kojeg oživljavam pjesmom,  baš kao i mnogi prije mene, riječju, slikom , muzikom,  dlijetom, kistom, perom, notom.

• Da li smatrate da je zavičajna pripadnost oblikovala identitet Vas kao pjesnikinje?

Upravo je zavičajna pripadnost oblikovala moju poetiku, jer imati tu Božju privilegiju da ste rođeni i da živite i stvarate u Gradu svetaca i vila u stalnoj igri sjenki i svjetlosti, u Gradu u  kome nema običnoga dana, samo po sebi neminovno je poezija. Jer, koji god da je dan u Kotoru Gradu od mirakula, svaki je poseban. Ni jedan ne liči drugome, jer se na bini svake njegove pjace i pjacete ponovo rodiš u kotorskom osmijehu i ugasiš sa feralom kad god pasa njegov ćitadin karocom života u vječni mir. Kotorskim krvotokom protiču bezbrojni svjetovi. Dodiri njegovi pripitomljavaju. I kruh je dobar a ljudi se raduju.

• Da li postoji pjesma koju smatrate najličnijom i zašto?

Dubravka Jovanović (Foto: Privatna arhiva/D. Jovanović)

Pjesma pred kojom mi se i danas nakon dugih godina uzburkaju čula, a istodobno krene i neka milost kada je sebi za sebe čitam kao molitvu, je moja pjesma Blažena Ozana Kotorka. Svetica i suzaštitnica Kotora grada, njen životopis i njena misija živjela je kotorske živote.  Katarina iz Releza zazidana u ćutanje i zakletvu u ćeliji kako pišem sa otkucajima crkvenoga srca, predodređena je bila da prosvijetli i pomiluje, da ferma neprijatelja na pragu Grada,  da dozove bistre zore podlovćenske. Ekumenizam i Blažena Ozana, najkraće ću. Posvećena duhovnom zvanju, Blaženica dobrotom i danas rekla bih svijetli. Prosto osjećam i dok sam pisala tu pjesmu da mi baš ona uliva mastilo u pero, pa mi je lako bilo stvarati stihove posvećene njenom životu. E da je danas Blažene Ozane među nama? Bilo bi ljepše i čestitije, lakše i vedrije.

• Kako se razvijao Vaš poetski izraz kroz godine?

Još u ranom djetinstvu moji roditelji kojima najviše dugujem za olat sveti što se dom i trpeza zove, u meni su prepoznali i njegovali  to što je bilo neobičnije od druge đece. Moje igre, osim popica, bile su bajke koje mi je mama svake noći čitala. A čim sam se opismenila iz njih sam vadila odlomke, a uz neke, poput Djevojčice sa žigicama, glasno plakala. Taj dar koji se rođenjem ponese,  prepoznali su i moji prvi učitelji i kao pravi pedagozi toga vremena upućivali me u literalne sekcije, a moje pismene  zadaće nagrađivali visokim ocjenama. Obrazovanje mi je oblikovao Filološki fakultet a onda je krenulo. Bez pitanja. Onako kako je očito moralo. Prva knjiga i prva moja sreća kada su moji stihovi krenuli bez mene u svijet, zatim druga ,do evo devete po redui.

• Koji su autori ili djela najviše uticali na Vaš književni senzibilitet?

Uticaji, uzori književni formirali su se i slagali u zavisnosti od zrijevanja. Oduševljavala sam se , učila naizust. I danas od domaćih pjesnika  izdvajam  moje poetsko rukovanje  u toplom dodiru sa poezijom punokrvnog liričara Dobriše Cesarića, pa sjajnog velikog Crnjanskog , Branka Miljkovića u godinama raskošne mladosti i neminovnih Vita i Lesa, crnogorskih pjesnika nad pjesnicima. Lorka, Tagora,Prever, Marina Cvetajeva i čitav buket pjesnika sa čijim knjigama sam zaspivala i budila se. Andrićeve znakove pored puta dugo sam držala na kantunalu, pored svog uzglavlja.

• Kako izgleda Vaš proces stvaranja jedne pjesme?

Kako odgovoriti? Proces stvaranja vam je kao fiziološka potreba. Ne zna se kad će me šlapnut što bi moji Bokelji rekli. Ili kako sam napisala u pjesmi Pjesniku-Tad počinje porođaj tice, duge i uma. Tada iz tijela hoće samo stih…

• Da li pišete svakodnevno ili čekate trenutke inspiracije?

Poezija kao ni bilo koji oblik stvaralaštva književnog i umjetničkog se ne može pisati svakoga dana. Niti po narudžbi.Poetska ideja živi u pjesniku intenzivno od samog njenog začetka i razvija se u jednom određenom lirskom senzibilitetu. Nema toga nadahnuća koje može stvoriti pjesnika, umjetnika. To ONO NEŠTO imaš ili nemaš.

• Koji je bio najizazovniji trenutak u Vašoj karijeri?

Bilo je to u jednoj kotorskoj svečanoj večeri na mojoj promociji knjige Na šotani Bokeljske otmjenosti, večeri na kojoj je reći ću igrao Grad. Moji prijatelji i kotorski umjetnici pjevali su moje  uglazbljene stihove u starom kinu Boka koje je u novom ruhu otvorilo moje književno veče. Bio je to onaj kotorski, pravi bulikan . Ono kotorsko veselje koje samo moj Grad poznaje. Smjenjivale su se karnevalske note, sa  meditetanskim  i rok  pjesmama pa klasčnom muzikom na moje stihove. Kompozitori su  pronašli onaj  violinski ključ kojim su otključali tu moju muzičku škatulu, a izvođači srcem sa puno mota i stila iznijeli svaku notu. Mnogi maškarani u duhu karnevalskih melodija. Osjaćala sam se kao Alisa u zemlji čuda. Treperavo u ponosno. Danas je taj dio mog stvaralaštva ušao u narod i sa njima pjeva Grad. Što više da očekuje pjesnik.?

• Da li se nekada zapitate mogu li  svi da razumiju Vaš stil izražavanja, ili jednostavnije, da razumiju Vašu poeziju ?

Štorija na špigete

Zasigurno znam i to me jako žalosti  što se  u mom Kotoru sve manje zbori bokeškim jezikom prepunim romanizama. Jezikom koji nas kazuje. Po meni se tako gubi identitet na prvoj liniji njegove odbrane. Jezik je šug i tradicija, bogatstvo leksike i naša prepoznatljivost. Neki novi svijet naselio je stari Kotor i umjesto da se prilagodio našim navikama i građanskom maniru života u njemu, agresivno okupiraju naše pjace i pjacete novim slikama ,mirisima, jezikom, navikama. Nema više starih meštara nostalgijom  pjevam: nema više škovacina, šuštera u špacakomina, nema refužoga vina, ni pompijera, ni đorđina, maranguna i pitura, pasala je ona ura!
Zar nije bolna spoznaja da nam se ovi biseri od riječi, ti šumovi mora i tonovi Grada, to leksičko blago kotrljaju i tako bježe u nepovrat sa sjajne kolane bokeškoga govora. Boli me jako, fizički. Zato pišem i čuvam i nesenično darujem moje knjige onima koji znaju što su arhaizmi vezani za bokeški milje predstavljanja  života Kotorana,njihovih tradicionalnih ali i svakodnevnih oblika. Sve moje knjige, od naslova (Na šotani bokeljske otmenosti, Iza koltrine, Pontapeti, Kandela od Boke …) pa nadalje, imaju svoju primarnu poruku da se održi taj duh Boke, pa  sve nekako ključa atmosferom najboljih dana Kotora.

• Do sada si objavila osam knjiga, sprema se i promocija devete. Čime ćeš nas obradovati?

Ovih dana, još na štampu štamparije Obod u izdanju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske miriše moja nova knjiga pod nazivom “Štorija na špigete”, čija je promocija  na kraju ovog mjeseca u koncertnoj dvorani kotorske Muzičke škole. Vjerujem  po tradiciji u dobru energiju  mojih sugrađana i gostiju koji se raduju ovom libru u kome želim da oživim stari Kotor.Publiku ću  ovim štorijama provesti karom starim kroz kalete i pjacete i vratiti vonj starih  butiga, brijačnica, gvožđarije, galanterije, parfimerije, caklarije, ali i sjećanja na ljude koji su pasali, a sa njihovim odlaskom,  gasi se jedan po jedan ferao Kotora  grada. Dozivam i govor kotorskih voda i užance stare, što su od vjekova na slogu upućivale narod ovdašnji i legende i fjaku, škerce  i ponte i mandraće, sve špigetama od riječi, zaboravljenih.