Dritan je go, pokrivaju ga Milo i Ranko

Piše: Goran Sekulović

I zaista, i čitamo, i vidimo, da je naš premijer politički go. Odavno je to bilo jasno: još od onog časa kada je rekao da ga ne interesuje 1918.g., ili još od ranije, ili pak kasnije, kada je silu na sramotu instalirao na Cetinju srpskog mitropolita, ili nedavno kada nastavlja da razmješta vrhovne kadrovike DF-a po dubini, ili evo sada u Beogradu kada je demonstrirao vrh zastiđa, neetičnosti i nedostojanstva u predstavljanju jedne države, u ovom slučaju naše crnogorske. Van svake političke i stranačke (ne)pripadnosti, malo bi ko mogao od političara i državnika pokazati toliko poltronstva i servilnosti kao što je to učinio Abazović u susretu sa srpskim predsjednikom. I ne samo to dakako. Abazović je čak uspio jednom polurečenicom – ’’ predsjednik Vučić je pozvao ministra unutrašnjih poslova i naredio…’’ – da apsolutno u blato sroza i svoju diplomu politikologa i svoj doktorat iz političkih nauka i visokoškolsku instituciju na kojoj je doktorirao i svoje političko vođstvo i liderstvo (čak i tako minorne stranke!) i svoj intelektualni i politički (o državnom da i ne govorimo!) kapacitet evropejstva i modernizma i svoje aktuelno premijerstvo (čak da baci vrlo ozbiljnu sumnju i u principijelnoj ravni i da se zapitamo ko sve može doći na tu tako odgovornu poziciju!?) do te mjere i do takve kloake da je pokazao da njegova vizija politike i čak ljudskih međuodnosa i elementarnog građanskog komuniciranja i morala mnogo više i prije spada u daleki mrak srednjevjekovnog apsolutnog služenja gospodaru (impregniranom i ’’obogaćenom’’ totalitarizmom savremenog doba) i njegovoj (u ovom slučaju svetosavskoj fundamentalističkoj) crkvi, nego u tokove evropske i svjetske demokratije i opšteg prosperiteta dvadesetiprvog vijeka. Što misli o Crnoj Gori i Crnogorcima kao njenom većinskom narodu već je dakako poodavno pokazao!

Građani naše države, bez obzira kojim strankama (ne)pripadaju, bez obzira kako se nacionalno izjašnjavaju i kojim jezikom govore, da li su vjernici ili ateisti, agnostici, panteisti, adventisti…, trebalo bi prvo sa najvećom indignacijom da odbace način na koji Abazović ’’riješava’’ – zajedno sa srpskim predsjednikom – državna i politička pitanja. Jer, to nije stranačka stvar, to je pitanje civilizacije i usvajanja bazičnih političkih principa o funkcionisanju moderne svjetovne, laičke, demokratske države i podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, čak i osnovnog vaspitanja. Ponašanje Abazovića prilikom posjete Srbiji, i njenom državnom i njenom vjersko-crkvenom vrhu, a i u kontinuitetu odavno, postavlja crnogorskim građanima pitanje: hoćemo li u budućnost kao nesamostalna, stagnantna i marginalizovana provincija načertanijevske totalitarne proputinovske i despotsko-azijatske Velike Srbije, dakle, u apsolutnu vazalnu i feudalnu, klerofašističku zavisnost od vlasti predsjednika Vučića i Srpske pravoslavne crkve (u rasponu od hrane do identiteta), ili ćemo u budućnost kao suverena, građanska, multietnička, multivjerska, demokratska, evropska, sekularna, prosperitetna država?

I sada dolazimo do ključnog pitanja: kako naše suverenističke stranke reaguju na Abazovićevo ’’vladanje’’? Ovđe nas ne interesuju njihovi teorijski stavovi i saopštenja, kojima se manje-više nema šta zamjeriti, jer su i oni konačno usvojili (što je pohvalno: bolje ikad nego nikad!) činjenice i argumente o pravoj istorijskoj istini kada je u pitanju država Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, koje već decenijama iznose crnogorski patrioti i intelektualci. Interesuju nas njihova praktična ponašanja, njihovo (ne)djelo. Pitanje ’’Temeljnog’’ ugovora sa Srpskom crkvom nije pitanje uskovjersko, jednako kao i pitanja sa drugim vjerskim organizacijama u zemlji, ono je pitanje ’’biti ili ne biti’’ za suverenu crnogorsku državu – hoće li se konačno samopredati u čeljusti ’’srpskog sveta’’ (Velike Srbije) ili će ostati kao suverena zemlja svoja na svome sa punim kapacitetom svoje samostalnosti i nezavisnosti i svog međunarodnog subjektiviteta? Hoće li konačno izgubiti rat sa klerofašističkom  Crkvom države Srbije i podići bijelu zastavu, priznajući da je Crna Gora srpska zemlja, da smo srpski robovi ma šta to značilo? (Ili, kako napisa Slavko Mandić na riječi premijerove da je Crna Gora sekularna: ’’Prije će se reć da je u Crnoj Gori crkva Srbije sekularna. Što god to značilo, a smiješno jeste, prilično je istina.’’). Hoće li konačno pokleknuti pred neviđenom i nečuvenom ujdurmom i hajkom sračunatom na to da je Crkva države Srbije stvarala i stvorila Crnu Gori i da je time de fakto njen vlasnik i vječni upravljač?!

Premijer tvrdi da su DPS i SDP upoznati sa tekstom ’’Temeljnog’’ i da nemaju primjedbi, oni to negiraju, a iz Vlade kažu da se i radna grupa za to pitanje usaglasila i dala pozitivno mišljenje, dok iz grupe to takođe negiraju. (Pravo mjesto da se zapitamo ko to sve u naše ime vlada i kako smo mogli dopustiti da se ljudi takvog ’’osjećaja’’ za istinu, riječ, pravdu i etiku dokopaju tako odgovornih funkcija u državi?!). Predsjednik Crne Gore i predsjednik DPS-a Milo Đukanović i ministar spoljnih poslova i počasni predsjednik SDP-a Ranko Krivokapić boravili su u Madridu na značajnom Samitu NATO-a. Oni su ovih dana ponovili ono što manje-više dobro zna crnogorska javnost, naime, da ’’Temeljan’’ ugovor nije prioritetan za Crnu Goru (ali za premijera jeste i viđećemo kako će se na to odgovoriti!), da nije u evropskoj agendi, da su to istorijska pitanja, i sve tome slično.

Đukanović je, kako prenosi Portal RTCG, nakon samita NATO-a u Madridu, kazao da je ’’ubijeđen da niko ne dovodi u pitanje opravdanosti Temeljnog (bez znaka navoda, pa je valjda ovo interpretacija novinara!?) ugovora, te da je neopravdano da do sada nema potpisanog Ugovora.’’ (Ako će se predati dio državne teritorije i čitava sakralna pravoslavna  i kulturna baštine države, sa stanovišta interesa države i svih građana ove zemlje bolje da je ’’neopravdano’’ što tog potpisanog Ugovora i dalje nema, jer čin potpisa značiće akt veleizdaje!). Poručio je da to svakako “nije najvažnije pitanje za Crnu Goru i njenu budućnost i da po tom pitanju ne treba žuriti, niti izbjegavati javni razgovor”. Upravo je Srpska crkva godinama izbjegavala javni razgovor i čak i nasilno onemogućavala javnu raspravu o ranijoj verziji Zakona o slobodi vjeroispovijesti. I to nije bio dovoljan signal za upozorenje nekadašnjoj DPS-ovskoj vlasti o tome što se iza brda valja i da pravovremeno reaguje još mnogo prije tzv. ’’litija’’ u cilju sprječavanja po državu izuzetno štetnih posljedica koje su nastupile.

’’Vlada mora da vodi računa o interesima države, crkva da vodi računa o svojim interesima”, poručio je Đukanović. Da, tako je, samo što neki u državi više vode računa o interesima Crkve, a Crkva itekako ’’vodi račna o svojim interesima” da je ne treba na to podsjećati i ka tim ciljevima usmjeravati. Nepotrebno je danas to činiti, ako je nekada to i imalo smisla, danas više ne!? “Samo treba spustiti tenzije, ne treba medijski prenaglašavati važnost tog pitanja, i ostaviti to onima koji su za to pozvani da napišu ugovor sa 20 članova i da se to skine sa dnevnog reda”, zaključio je Đukanović. Ne znamo da li je Đukanović informisan, premijer i patrijarh rekoše da je sve i napisano i usaglašeno i da se samo čeka na potpis koji će se obaviti u Crnoj Gori. A ako se to desi, uprkos svemu!?, tj. ako i kad se potpiše ’’Temeljni’’, Ranko Krivokapić poručuje: “Manjinska vlada ako ne bude ispunjavala evropsku agendu, moraće da ide na izbore, jer ona nema ni legitimitet, više je u toj vladi ministara nego poslanika. Ako joj nije prioritet evropska agenda, nego neka druga agenda, u ovom slučaju vidimo agenda druge crkve čak, onda će morati ići na izbore što se tiče SDP-a.”

U međuvremenu, funkcioner Miloš Konatar je na tviteru podržao Đukanovićeve riječi da treba spustiti tenzije, a valjda u prilog tome na TV Crne Gore reče da naši građani često govore emotivno, a ne na osnovu agrumenata. Da, može biti. No, baš argumenti i suve, gole činjenice i nesumnjiva arhivska i vjerodostojna istorijska, državna i ckrkveno-pravoslavna kanonska fakta govore suprotno onome za što se zalažu URA i SPC. Van argumenata a na falsifikatima i lažima, manipulacijama i zloupotrebama osjećanja i emocija ljudi, žele da Crnu Goru predaju drugoj državi, tj. Crkvi te države. Ako Miloš Konatar podržava Đukanovića da se ne dižu tenzije, a nastavlja da djeluje lažima i falsifikatima na veliku štetu države, postavlja se jednostavno pitanje: do kada će to trpjeti DPS i SDP i šta će učiniti da se spriječi nova klerofašistička i zlokobna velikosrpska strateška ujdurma Vučića, SPC i URE, SNP itd., itd., na koju crnogorske patriote iz svih vjera i nacija mogu i moraju! (jer im samo to preostaje u slučaju neadekvatnog odgovora suverenističkih stranaka) jedino odgovoriti sa novim Belvederom. ’’Na svakom koraku će biti Belveder. I u glavama svakog iskrenog Crnogorca. I onih slobodarskih manjinskih naroda, koji su multivjerski i multinacionalni sklad čuvali kao zenicu oka. Pa i onda kada je to, dolaskom Krivokapićevih i četnika crkve Srbije, bilo izuzetno teško i složeno.’’ (Slavko Mandić)

A sve ide ka tome, ka novom Belvederu. ’’Car’’ je politički go, a pokrivaju ga Milo i Ranko. No, golotinja ove vrste kod premijera je tolika da se ne može pokriti, tako da ona i na njih polako prelazi.  Moraju to znati. Jer, vlast je vlast, a čast je čast. I znaju oni to dobro, toliko puta su to pokazali i na djelu dokazali predstavljajući Crnu Goru svuđe đe je trebalo na dostojanstven i civilizovan, uzvišen i svijetao način i primjer ravan onim najistaknutijim gestovima velikih muževa crnogorske istorije. Obnova crnogorske nezavisnosti je najuzvišeniji čin ove vrste, ali je sada došao u veliko iskušenje, jer se ’’Temeljnim’’ ruši, i državnim Ustavom i kanonskim Ustavom Crkve, autokefalnost (nekadašnje) cetinjske Mitropolije, tj. Crnogorske pravoslavne crkve, kao neodvojivi dio suverene i nezavisne države Crne Gore do 1918.g., te oduzima i krade dio državnog teritorija koji je upravo do te 1918.g. bio u posjedu nezavisne i međunarodno priznate države Crne Gore, a samo dat na koriščenje i upravljanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.  No, ako ne mogu danas Đukanović i Krivokapić iz bilo kojih razloga nastaviti ovaj u najpozitivnijem smislu tako viteški crnogorski put, ako na njega ’’zaborave’’, ako ne mogu, nemaju moći, neće ili ne žele, i tako prenebregnu sebe, svoje dostojanstvo, put koji su prešli do današnje Crne Gore i do njih samih (bez obzira na svu cijenu i sve tragične žrtve koje se nikada ne smiju zaboraviti, sva iskušenja i zablude, poraze i obmane, taj put u balkanskom i ratnom okruženjuje bio je i ostao u biti veličanstven), svoje učinjeno istorijsko djelo koje je danas  i u bliskoj budućnosti u velikoj opasnosti, ako zaborave, dakle, na sebe, na činjenicu da se time kruni i njihovo djelo i njihove biografije (’’Temeljni’’ ugovor ozbiljno narušava dignitet i veliko postignuće obnove suverenosti iz 2006.g.), ne bi smjeli zaboraviti na Crnu Goru i na one koji su im vjerovali a i moraju dalje vjerovati, jer osim sebe i kolektivnog patriotskog građanskog duha i bunta otpora jednog Bogetića i Belvedera, još ipak imaju tako logičnu i razumljivu nadu u DPS i SDP –  i svakako u Socijaldemokrate Crne Gore (SD) koji su se pokazali i pokazuju izuzetno čvrstim bastionom otpora klerofašističkom mraku i beznađu – zapravo u taj jedini organizovani političko-stranački dvojac i trojac koji može odsutno da institucionalno pokrene, tj. zaustavi dalji sunovrat Crne Gore.