DRAGUTIN GUTA BOŽOVIĆ – “MERDEVINE DO SUNCA”

PUTEVI LIRIKE DUŠE

Piše: Željko Rutović

U ” Nebeskoj temi”, dokumentarnom filmu o velikanu jugoslovenskog rokenrola, legendarnom frontmenu Idola Vladi Divljanu, on pjeva o plavom nebu i sazvježđima koja kruže. A muzika i poezija u vječitom su kruženju do neba, pa nazad. I tako ukrug. Vječni. Jednu od takvih posveta tom vječitom kruženju čovjeka i života dao je pjesnik Dragomir Guta Božović. Naime, u izdanju crnogorskog časopisa Komuna i njene sve zapaženije izdavačke djelatnosti, Božović je ovdašnje sazvježđe poetosa obogatio svojom zbirkom      “Merdevine do sunca”. Marljivo, stepenik po stepenik, kao stari dobri majstori izlivao je slova tih merdevina dižuci ih kao posvetu visoko za sve ljude, poklonike poezisa. Istovremeno merdevine čvrste da (o)stanu u prostranstvu nebeskih visina lomljenja vjetra, ali i nježne za sneni predah na paperjastom oblaku od kapi suza radosnica. Putevi do sunca su mnogi, Guta je izabrao najljepši, taj tanani, poput povjetarca na plesu oblaka poetski. U njegovom poetikusu kao da je spakovano sve, od i za zivot, pitanja i promišljanja na putu do sunca. Putevi životni su mnogi i razni a on je izabrao onaj poetski koji od iskona stremi ka suncu, jer poezija je sama po sebi i u sebi veliko sunce. Da, čista i blistava, ona koja daleko stiže i obasjava neispitana prostranstva ljudske duše, bas kao sunce. Nema tu dileme, poezija je sunce civilizacije ljudskog roda.
Božovićevi stihovi nijesu samo riječi, oni su mostovi i priče preko kojih prelazimo i prolazimo kroz stvarnost iz jednog osjećanja u drugo, iz jednog života u drugi. T ako pjeva njegov       “Pješčani sat” u “Pohodu misli”, u kojem se sabira “Kamenje drago” za” Harmoniju u svemiru”, đe se traže “Ožiljci u srcu neba” i zbira “Ogrlica stihova” kao duše “Pristanište”, đe Dragutin postavlja “Sto pitanja” njegove emotivne “Životne poeme”.

To su stihovi koje svi razumijemo i sa kojim se suočavamo i u njima detalje svoje intime i svoga smisla uočavamo. Zato to nije poezija koja žuri da bude shvćena, već prije svega emotivno doživljena na tragalačkom putu samo – razumijevanja ka nekom mirnijem, unutrašnjem mjestu. Riječi, misli i poruke, tihe ali jasne, idu u susret tom mjestu koje svako od nas, u dodiru sa poezijom, brzo prepozna, memoriše i po potrebi duše i skriva i otkriva. Sjedinjeni, Božovićeva riječ, intuicija i imaginacija, ogledaju se i dopunjavaju jedno u drugom, tihujuci, slaveći i pateći, kao što to već zivot zna. A ko bolje od poezije zna šta je i u čemu je život. Lirika duše teče našim životima čak onda kada i ne slutimo, jer poezija sluti za sve nas tražeći stih u svakom i za svakog od nas.
Sa “Merdevinama do sunca”, put i tihovanje su laki i sneni, emocijom i duhom zavedeni, snagom riječi opijeni, onako kako to već Božovićeva riječ pjeva i misli, potvrđujući nam staru vjekova istinu da su pjevanje i mišljenje bezgranični.