Dragan Mitov Đurović: Kada su Crnogorci koje niko nije mogao kupiti otišli u śećanje, došli su nasljednici, sa kojima je bilo lako trgovati

Gostujući u emisiji „Tamo i natrag sa Slavkom Mandićem“ na A plus TV, novinar i generalni sekretar SUBNOR-a i antifašista Crne Gore Dragan Mitov ĐUROVIĆ je,  na pitanje „možemo li reći da je Crna Gora država kloja baštini antifašizam, ili je to vrijeme za nama?, odgovorio da je antifašista po življenju, razmišljanju, po rođenju, jer je antifašizam način razmišljanja, borba za pravdu, za slobodu, bez obzira na vjere i nacije. „Dvadeset dvije godine je otkad sam u Savezu boraca NOR-a i antifašista, kaže Đurović, podśećajući da mu je stric poginuo 13. jula 1941. godine. Imao je prilike da upozna one koji nijesu na riječima antifašisti. One koji su bili borci, poput Andrije Nikolića, preśednika crnogorske boračke organizacije, borca sa Neretve i Sutjeske, Andra Mugoše, Vlada Božovića, Jova Kapidžića, i mnogih drugih neponovljivih ličnosti, jer nikad više u civilizaciji, makar ne na našim prostorima neće biti prilike da se rode i da izrastu takvi ljudi. Tu su nasljednici onih koji su 1936. godine otišli u Španiju da brane slobodno nebo Španije. „No pasaran“, kazao je Đurović. Neće proći, kao što neće proći ni napadi na Crnu Goru.

Antifašizam je u Crnoj Gori „blago zapostavljen“jer smo pogrešno shvatili da ono što je osvojeno ne treba čuvati, ne treba uzgajati i braniti. Od 21. maja 2006. godine, uslovno rečeno smo se blago uspavali. Pa i kad je riječ o antifašizmu. Prišetimo se, kaže Đurović, koliko je spomenika rušeno i srušeno i da niko nikada zato nije odgovarao. No, veli on, tamo đe je teklo, tamo će uvijek da teče.
Antifašistički duh u Crnoj Gori živi i on je jak. Potvrđuje to SUBNOR, organizacija koja ima hiljade članova, ljudi koji su u prvom stroju odbrane slobode svakoga čovjeka.
Nekoliko godina za nama na sceni su neke druge priče, tako da „čuvari“ antifašističkih ideja oni koji su bili na dubrovačko razište. Tu sramnu epopeju zabilježila je istorija a Vlada koja sada vlada izdvaja iz budžetskih sredstava novac za jednu takvu organizaciju. To govori o antifašizmu u vlasti. A inače, svima su usta puna antifašizma. Evropa je, kaže Đurović, kolijevka fašizma.
Đurović je pośetio i na činjenicu da su u Muzeju pobjede u Moskvi  postavljena dva panoa potpuno ista. Na jednom je Tito i pobjeda partizana a na drugome Draža i pobjeda četnika. Po tumačenju Rusije, oba su borci za slobodu, antifašisti koji su zavrijedili potpuno isti prostor. Na reagovanje SUBNOR-a lakonski su odgovorili da je to tako.

U vojnom muzeju u Beogradu dvije su njemačke objave, skoro potpuno iste, sa dvije slike. Njemci traže Tita i traže Dražu. To je potpuni apsurd. General Stevan Mirković je kazao da svi oni Njemci koje su pobili četnici mogu da stanu u jednu „fiću“. Istorija je jasna, ali su pobjednici zaboravili da pobjedu treba čuvati, kazao je Đurović jer, kako je kazao veliki Velinkton, svaki pobjednik je najbliži porazu ako zaboravi na pobjedu. Mi u Crnoj Gori očito nijesmo, objašnjava Đurović, umjeli da čuvamo.

Na pitanje kako to da danas imamo mladost koja se neuporedivo više vezala za popove, nego za sjajnu antifašističku priču kakva nikad nije ona koju crkva priča, Đurović je ispričao da njegov prijatelj Sead Đulić ima pozorični predstavu koja se igra po Bosni i Hercegovini, u kojoj je nakon rata na tom prostoru antifašizam ponovo buknuo, jer su shvatili da je to jedini način i ispravan put i naroda i prostora u budućnost. On je pośetio kako su zajedno svi ustali nakon rušenja mostarskoh groblja. Intelektualci iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i regiona više sada brane antifašistički pokret, jer je sve ovo danas antifašistički pokret, pa i borba za Crnu Goru. Pominjući sjajnu Đulićevu pozorišnu predstavu „Tiha likvidacija“, Đurović objašnjava da je sve ovo danas što se dešava na sceni Crne Gore ustvari istinska tiha likvidacija naše države, posebno pripremana, i ne samo dva dana, dva mjeseca, dvije godine. Nedavno je cenogorski uglednik Blagota Eraković iznio frampatan podatak da je 1991. godine bilo 7.8 % Srba, a 2011. bilo ih je 37%. Ali ima, govori Đurović jedan podatak koji je nevjerovatan. Naime, Spasoje Milonjić, ovdašnji čovjek, koji je radni vijek proveo u tada Saveznom zavodu za statistiku. Ovih dana je objavio podatak da je 1981. godine po popisu u Crnoj Gori, od 95 % do 99% bilo Crnogoraca u sljedećim gradovima: Na Cetinju, Danilovgradu, Mojkovcu, Kolašinu i, zanimljivo, u Plužinama i Šavniku. Kad bi sad uporedili te podatke sa onima od prije 40 godina, ne bi nam bilo jasno što se desilo? Zapravo, kaže on, znamo što se desilo. Do 1981. godine su bili živi oni koji su znali što je Crna Gora. Oni koji su znali istinu o Crnoj Gori, crnogorskoj državi, Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a onda su oni počeli da odlaze u śećanje. Njih niko nije mogao kupiti. Oni su bili Crnogorci na svakom mjestu i u svakoj prilici.
A onda su došli nasljednici sa kojima je bilo lako trgovati.

Kompletan razgovor pogledajte na video zapisu koji je postavljen u nastavku teksta.