DR ADIS REDŽEPAGIĆ I VRIJEDNOST LJEKARSKOG POZIVA

DR ADIS REDŽEPAGIĆ I VRIJEDNOST LJEKARSKOG POZIVA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

 Plavsko-gusinjski kraj je maloj Crnoj Gori dao mnogo školovanih ljudi, čiji je rad postao važan i izvan zavičaja. Među njima su ljekari, naučnici, profesori i stručnjaci različitih zanimanja. Dovoljno je śetiti se pedagoga Jašara Redžepagića, ljekara i književnika Bajrama Redžepagića ili diplomate i naučnog radnika Sulejmana Redžepagića ali i mnogih drugih časnih insana iz ovoga brastva da se razumije koliko različitih puteva može krenuti iz jednoga malog grada. Toj priči o obrazovanju i radu pripada i dr Adis Redžepagić, stomatolog plavskog porijekla koji svoj profesionalni život vezuje za Podgoricu.

Gusinje je zavičaj dr Adisa Redžepagića, grad u kojem je rođen i odrastao i za koji su vezani njegovi porodični korijeni. U Gusinju je živio i radio njegov otac, rahmetli dr Ruždo Redžepagić, a iz Gusinja je i njegova majka Naza, rođena Hot. U priči o Adisu zato svoje mjesto imaju i njegovi roditelji, porodični dom i sredina u kojoj je stasavao. Činjenica da je i njegov otac bio ljekar daje ovom portretu posebnu porodičnu dimenziju. Naš brat Adis svoj profesionalni život vezuje za Podgoricu, a o njegovom radu pišem sa posebnim uvažavanjem, pominjući sa toplinom i Gusinje, iz kojeg je potekao.

Njegova ordinacija na Starom aerodromu osnovana je 2008. godine. Njeno trajanje podśeća na svakodnevicu jednoga zahtjevnog zanimanja, na obaveze koje se ponavljaju i odgovornost koja se svaki put iznova preuzima. Stomatolog radi neposredno uz čovjeka koji mu povjerava svoje zdravlje. Pacijent pritom često donosi i nelagodu, kod pregleda ili strah od onoga što ga očekuje. Profesionalnost se upravo u takvim okolnostima pokazuje kroz pažljiv rad i razumljivo objašnjenje. Ono što stručnjaku izgleda poznato za čovjeka u stomatološkoj stolici može biti sasvim novo iskustvo.

Na njegova vrata mogu pokucati prijatelji, pacijenti i ljudi koji mu se obraćaju prvi put, noseći neku svoju brigu. U njegovoj spremnosti da ih sasluša prepoznajem osobinu zbog koje ljekarsko zvanje dobija posebnu snagu. Nije svakome lako da zatraži pomoć, naročito kada mora da govori o strahu koji ga dugo prati. Zato mnogo znači susresti ljekara pred kojim se pitanje može postaviti slobodno, bez stida što nešto ne znamo. Takvu pristupačnost kod dr Adisa Redžepagića smatram važnim dijelom njegovog profesionalnog i ljudskog portreta.

U odgovorima čitaocima portala Stomatologija.me, objavljenim u julu 2023. godine, dr Redžepagić više puta naglašava potrebu za pregledom i utvrđivanjem uzroka tegoba. Izbor liječenja povezuje sa stvarnim stanjem zuba i potrebnom dijagnostikom. U tom pristupu prepoznajem važnu osobinu stručnog odnosa prema pacijentu spremnost da se odluka donese tek kada za nju postoji dovoljno osnova. Čitaocu se tako objašnjava i granica savjeta datog na daljinu. To je konkretno uporište za razgovor o njegovoj profesionalnoj odgovornosti.

Ženevska deklaracija Svjetskog ljekarskog udruženja tu odgovornost izražava riječima: „Zdravlje i dobrobit moga pacijenta biće mi na prvom mjestu.“ U toj kratkoj obavezi sadržano je mnogo svakodnevnih odluka, od pažljivog pregleda do izbora postupka koji odgovara potrebama pacijenta. Ona traži od ljekara da opravdava povjerenje svaki put kada mu neko povjeri svoju brigu. Upravo iz tog ugla posmatram i profesionalni odnos dr Redžepagića, kroz ozbiljnost sa kojom pristupa onome što pacijentu preporučuje.

Izraz „stara škola“ ovđe ima svoje puno i lijepo značenje. Njime opisujem shvatanje ljekarskog poziva u kojem znanje obavezuje, postupak mora biti promišljen, a riječ izgovorena pacijentu nosi težinu. Takva škola podrazumijeva da čovjek razumije zbog čega mu se nešto preporučuje i da ima prostora da pita. Ona traži savjesnost u sasvim običnom radnom danu, kada nema javnosti ni posebnog povoda. Savremena oprema i nove metode uz takav odnos dobijaju svoju pravu svrhu, da pomognu onome ko je došao po pomoć.

Za mene, kao novinara, ljekarska etika postaje najvidljivija u načinu na koji se postupa prema tuđoj ranjivosti. Ona se prepoznaje u poštovanju privatnosti, u pažljivo odabranoj riječi i u strpljenju za čovjeka koji isto pitanje postavi još jednom. Svako od nas može se naći u takvoj situaciji, ma koliko se inače smatrao sigurnim i dobro obaviještenim. Zato u odnosu dr Redžepagića prema ljudima posebno cijenim humanost i razumijevanje koje pripadaju samoj osnovi ljekarskog poziva. Takav odnos ostavlja pacijentu pravo da bude zabrinut, da traži objašnjenje i da sačuva dostojanstvo u trenutku kada zavisi od tuđe pomoći.

U predstavljanju ordinacije Redžepagić posebno je istaknuto nastojanje da se pacijent u opuštenoj atmosferi oslobodi straha. Vrijedi zastati kod te namjere. Strah nekome otežava već i odluku da zakaže pregled. Zbog toga način na koji mu se pristupi pripada ozbiljnosti posla. Objašnjenje koje može da razumije i osjećaj da njegovo pitanje zaslužuje odgovor pomažu mu da učestvuje u sopstvenom liječenju. Tu profesionalizam dobija ljudsku mjeru, u susretu sa stvarnom brigom jednog čovjeka.

Američki ljekar Francis W. Peabody u tekstu „Briga o pacijentu“, objavljenom u časopisu  1927. godine, zapisao je: „Vrijeme, saośećanje i razumijevanje moraju se nesebično pružati.“ Te riječi i danas podśećaju koliko je ličnog zalaganja potrebno da bi se drugi čovjek osjećao saslušanim. Vrijeme posvećeno njegovom pitanju, pažnja prema onome što ga uznemirava i spremnost da mu se nešto ponovo objasni pripadaju samom poslu. U takvom razumijevanju medicine nalazim i razlog da o dr Adisu Redžepagiću pišem sa posebnom toplinom.

Razumijevanje koje pokazuje prema prijateljima, pacijentima i drugim ljudima daje njegovom radu prepoznatljivu ljudsku toplinu. Posebno mi je važno da u toj priči ima mjesta i za onoga ko dolazi bez preporuke i poznanstva, oslonjen jedino na povjerenje u ljekara. Takav čovjek zaslužuje da bude primljen sa jednakim uvažavanjem. U tome vidim onu svakodnevnu pravičnost bez koje je teško govoriti o humanosti. Dr Adis Redžepagić za mene predstavlja jedan od onih rijetkih i dragocjenih bošnjačkih insana  i primjera koji nas podśećaju koliko stručnost dobija na vrijednosti kada je prati obzirnost.

Javno odgovaranje na pitanja pacijenata ima i prosvjetiteljsku vrijednost. Stručno znanje na taj način postaje dostupnije ljudima koji medicinske izraze ne koriste svakodnevno. Za mali prostor kakav je Crna Gora, takav doprinos vrijedi i izvan same ordinacije. Kultura brige o zdravlju gradi se i kroz ovakva objašnjenja, kroz podsticanje da se pregled ne odlaže i da se odluke donose uz stručnu procjenu. Dr Redžepagić je svojim učešćem u toj rubrici dao prepoznatljiv prilog takvom razgovoru sa javnošću. Njegovo plavsko porijeklo otvara i širu temu o vrijednosti obrazovanja za male sredine. U životopisima ljudi poniklih u Plavu mogu se pratiti putevi prema univerzitetima, zdravstvenim ustanovama i naučnim institutima. Njihovi uspjesi pripadaju i mjestima u kojima su kasnije živjeli i radili. Zavičaj u toj priči ima razlog za ponos, a Crna Gora razlog da se pažljivije odnosi prema sopstvenom stručnom znanju. Dr Adis Redžepagić je dio te priče kroz svoj stomatološki rad u glavnom gradu.

Kada kao novinar pišem o ovakvim ljudima, ośećam obavezu da se zadržim i na onome što ne staje u kratak profesionalni životopis. Uz godine rada i podatke o ordinaciji, mjesto zaslužuje i spremnost da se sasluša tuđa briga. Ta spremnost ima posebnu vrijednost u danima kada smo svi skloni da žurimo i razgovore završavamo prije nego što smo se zaista čuli. U njegovom primjeru susreću se profesionalna ozbiljnost i bliskost koja ljudima olakšava da zatraže pomoć. Plav ima razloga da takve svoje ljude pominje sa naklonošću, a Podgorica da cijeni njihov doprinos svom svakodnevnom životu. Vrijednost ovoga poziva čovjek najlakše razumije kad mu zatreba pomoć. Tada mu je važno ko će ga saslušati, pregledati i objasniti šta slijedi. Zbog tog jednostavnog, svakodnevnog očekivanja vrijedi govoriti o stručnjacima kao što je dr Adis Redžepagić. Njegovo ime u ovom zapisu povezuje Plav sa Podgoricom i zavičaj sa profesijom koja traži stalnu odgovornost. Za malu sredinu značajno je da prepozna takav rad svojih ljudi. Za malenu Crnu Goru značajno je da zna koliko joj vrijedi svaki odgovoran ljekar.

Na kraju, želim da kažem da dr Adis Redžepagić pripada plejadi bošnjačke braće o čijem radu i ljudskim vrijednostima pišem sa posebnim uvažavanjem. U toj riječi, braća sadržani su moja bliskost, prijateljska naklonost i poštovanje prema ljudima sa kojima dijelimo ovu zemlju i odgovornost za njen život. Pisati o njima za mene znači sačuvati od zaborava njihove doprinose i posvetiti zasluženu pažnju onome što svakodnevno čine za druge. U tom krugu dr Adis Redžepagić ima svoje mjesto, stečeno znanjem, radom i razumijevanjem za čovjeka koji mu se obrati. Volio bih da ovaj zapis do njega stigne kao iskrena riječ uvažavanja, izgovorena za života i u vremenu njegovog rada. Mi koji pišemo imamo priliku da pažnju javnosti usmjerimo i prema ljudima čija se vrijednost potvrđuje u svakodnevnim susretima. Dr Adis Redžepagić zaslužuje takvu pažnju zbog profesionalne odgovornosti i ljudskosti koju unosi u svoj poziv. Neka i ova priča śedoči o poštovanju sa kojim pišem o njemu i o svojoj bošnjačkoj braći, čiji su znanje, rad i plemenitost dragocjen dio zajedničkog života Crne Gore.