Don Branku je Boka dala slobodu da djeluje, povjerenje i ozračje

don Branko Sbutega

desetogodišnjica smrti don Branka Sbutege

Živjeti u ljepoti kakva je Boka je uvijek garancija da će ljudi tu dolaziti ne radi tebe nego radi ljepote i tu je prednost živjeti i stvarati, pričao je Don Branko Sbutega, Bokelj i kosmopolita.

Kada ljudi dolaze u Boku onda osim sunca i mora, ovih brda i impresije pejzaža traže konkretnu kulturnu stvarnost, koju prvo nalaze po našim crkvama, bibliotekama i našim arhivima.

Na tom ljudskom istraživanju ove ljepote negdje sam i ja nezaobilazan, riječi su nezaboravnog don Branka.

Vremena su se promijenila i ljudi su u ovom društvu  shvatili da izbaciti crkvu iz kulture, znači izbaciti i fundament kulture koji konačno ima svoj temelj u kultu, to je isti korjen.

Boka Kotorska je ne samo jedno prirodno ozračje ljepote nego i jedna riznica koju je povijest smjestila u zaista remek djela, kako u arhitekturi tako i u skulpturi, slikarstvu.

Ona je apsolutno inspirativna, reminiscencije su don Brankove.

Njemu je Boka kako je govorio i na psihološkom nivou puno dala, crkva još i više.

Prvo mu je dala slobodu da djeluje, dala mu je povjerenje što u tolikoj mjeri malo koja struktura daje.

Bez toga povjerenja i toga ozračja, konačno i bez te edukacije koju je on ovdje primio, njemu ne bi bilo moguće da u tim procesima igra ulogu koju igra, pričao je.

Život je za čovjeka jedna jedinstvena šansa i avantura, jedina i neponovljiva, riječi su Sbutege, svještenika i erudite.

“Mi tu jesmo, ne zato što smo mi to htjeli da budemo nego što je to neko ili nešto htjelo da mi jesmo. Ali, kad već jesmo bez naše volje, ne upotrijebiti svoju volju za odživjeti taj dar i pronijeti ga kroz ovo vrijeme, je jer nama to dato, svakome različito, je najteže što čovjeku može da se desi”.

“Prisustvovao sam trenucima kada ljudi zovu na svoju zadnju smrtnu uru i pratio. Čak i kroz svoja fizička stradanja imao sam više puta u životu iskustvo u blizini smrti. Dosta sam puta fizički patio i vrlo korisno mi je to bilo. Zato mogu da bolje razumijem tuđu patnju, pa čak i ta unutarnja dešavanja, fiziološka u čovjeku koji je pred pragom smrti. Doživio sam puno ljudi  koji su pošli u smrt, običnih, naizgled neprimjetnih, koji su imali potpuno smisaono zaokružen život, koji nijesu stajali pred smrću sa strahom od gubitka smisla. Oni su nosili  smisao u životu  i unijeli su ga sa sobom i u smrt. To je svaki put  za mene bilo jedno beskrajno, divno, ljudsko iskustvo”, riječi su don Brankove.

To ga je, kako je rekao, tako duboku uvjeravalo u tu sposobnost čovjeka da zaista smisao svog života iznese do kraja, uprkos bilo kome ili bilo čemu.

Doživljavao je i suprotno, ljude koji su se do zadnjeg trenutka opirali smislu, ne prepoznavali ga, ne priznavali ga, ne vidjeli ga i ne ispovjedili.

To je bilo strašno … kazivao je umni don Branko Sbutega.