„Doli Bel“ i dramatis persone

Pozorišna kritika dr Marije Sarap za inscenaciju „Sjećaš li se Doli Bel“, reditelja Kokana Mladenovića (27. novembar) na 17. Međunarodnom FESTIVALU GLUMCA – Nikšić 2021

„Doli Bel“ i dramatis persone

Narativ romana Abdulaha Sidrana „Sjećaš li se Doli Bel“ pripada kolektivnom sjećanju „naroda i narodnosti“ bivše nam Jugoslavije (napisanog u ljeto 1963.), kojeg pamtimo po nezaboravnim i kultnim replikama: „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“, „ti spavaš, tvoji kapci su teški“, songova i mnoštva gafova u ekranizaciji istoimenog filma, briljantnog scenariste Sidrana u režiji Emira Kusturice (1981). Mnogi će kazati da bez Sidrana nema ni umjetnosti „u Kusturice“, ali nećemo sada o tome.

No, u slučaju pozorišne inscenacije istoimenog romana imamo sasvim drugačiji pristup u naumu i načelu: dramaturga Vedrana Frajkovića u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića.

Dramski predložak u ovom rukopisu je sam po sebi obaveza ali i zalogaj pred kojim je valjalo dobro „zinuti“. Vrijedilo se drznuti i ponoviti dobro poznat slijed dramske radnje, našminkati se umjetičkim sredstvima i opaliti do kraja, pa kako bude. No, moram priznati, ova produkcija nije „išla“ na blef. Ovo je čist – zicer.

Poentiranje evidentno, dok je ljepota same dramaturške poetike izbalansirana kao dobro začinjen objed. Po mjeri i ukusu valjano iskrojene teatarske posebnosti.

Ekipa koju je okupio Mladenović u produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva samo govori o „umjetničkom ludilu“, koje je iskoračilo u prostor novog čitanja tog kultnog teksta.  Idejno, ali i zanatski – znalački! Tako scenski skrojen komad pomeo je sve pred sobom!

Oduvao publikum do kraja i zauvijek – katarzom i nikako drugačije!

U ovom prikazu neću govoriti o linearnoj dramaturgiji koja je pratila (zamislite umijeća) paralelne svjetove, onda i na daleko nakon toga vremena (razumjeće mudraci šta zborim) i na koncu ostala dosljedna od početka do kraja dramskoj potki koja nas je dovela do samih istina, spoznaja, ružnoće i ljepote života. Umjetnosti u cjelini.

Tumačiću „Doli Bel“ u diskursu u kojem smo sada i ovdje. I dao Bog da, nikad više ne bili gdje smo, zanavijek vjekova! Ovo kažem jer smo zarobljeni u vremenima silnim. Od onoga kad je Sidran zapisao svoje „rane i boli“, pa evo do ove „vesele i koronom obasjane 2021.“.

I stalno se vrtimo oko svoga repa. Kao i onda, tako i vremenima današnjim. Vazda smo mali i jadni, korumpirani, zavedeni, licemjerni i prepotentni. Ali, u ovom vremenskom intervalu samospoznaje, imamo (zamisli čuda) duplu težinu. Ne samo umjetničku, već društveno (slabo)korisnu, socijalno zapostavljenu, kulturološki osakaćenu… Ma malo je reć’…

Govoriti o predstavi „Sjećaš li se Doli Bel“ teška je rabota. Kao prvo i osnovno roman Abdulaha Sidrana je umjetnost sama za sebe, posebna po svim posebnostima.

Sam On je 1981. uradio scenaristički predložak, dok su Oni u filmskom žanru izveli ostatak magije. Nakon toga i tolikog vremenskog protoka, imamo ambicioznu ideju za realizacijom pozorišne predstave. Od ansambla Kamernog teatra 55, Sarajevo (ruku na srce) se može očekivati… da na profi plećima iznese čitav projekat, ali ipak je to preambiciozna produkcijska igra.

E tu sam vas čekala. Umjetnost i postoji zbog izazova, a ne iz kompromisa. Ukoliko se biće – umjetnik (ma koje branše bio) posveti u potpunosti svom zadatku, neminovan je uspjeh, zagarantovana je nagrada, zakucan je aplauz. Ovo nije moja mudrolija, već postoji otkako je pozorišta. Samo se namjerno zaboravlja (ovdje mislim na produkciju balkanskih prostora) koja prodaje ovo za ono… Stidno, ali je baš tako!

I gle čuda, sad je vrijeme da vam predstavim glumački ansambl ove „pogibeno dobre pozorišne inscenacije“ sa sve dramatis personama koje IGRAJU, dakle: Emir Hadžihafizbegović – Mahmut Zolj, Gordana Boban – Sena Zolj, Mirsad Tuka – Dino Zolj 2, Davor Golubović – Dino Zolj 1, Elma Juković – Doli Bel, Admir Glamočak – Tetak/Cvikeraš, Tatjana Šojić – Tetka/Šintorova majka/Buba omladinka/Štakina majka, Muhamed Hadžović – Šintor, Sabit Sejdinović – Kerim Zolj/Vlado Kliker, Sin Kurt – Midho Zolj, Amer Selimović- Rasim Top/ Najavljivač, Saša Krmpotić – Kiko Štaka; scenografski i kostimom – Adisa Vatreš Selimović, muzički – kompozitorka Irena Popović sa producentom Mirzom Muzurovićem. Naravno vodeći se dramatizacijom Fajkovića, sa indikacijama reditelja Mladenovića, koji je na daleko poznat po osobenom rukopisu – bez dlake na jeziku.

I zamislite šta se sve može očekivati od ovakve postavke? „Misleći mudraci“ ili ti moderno rečeno kritičari, reći će: Sjajno, uspješno, bravurozno, impresivno… Da jeste, ali… Ova predstava je sa jasnim ali nenametljivim rediteljskim inputom. Da, ali se ni glumci ne takmiče u bravurama već se nadovezuju, ušivaju jedno u drugo, naslanjaju se energetski lagano i s umišljajem unutrašnje emocije. Tačno! Njima se vjeruje! Oni su heroji. Svako na svoj način. Glumačke vinjete su usklađene tim svedenim rukopisom koji na momente jako i snažno „zaboli“.

To je zato što svi „rade“ iz duše. Izvlače usud dramatis persone sa „dna kace svojih“ ogoljenih i tanano podešenih senzibiliteta. Oni su filharmonija koja rolu izvodi u svakom segmentu po noti, ritmu i tempu grandiozno. Zato je izvedba uspješna i nakon dvije godine aktivnog izvođenja. Zato se nagrađuje i dalje i dalje… Zato što se ne lažira ništa i ni u kom slučaju… Ne šmira se, već se živi teatar zbog njega samoga. Ne ulaguje se publici. Ne ide se u kontru zbog gafa, već iz lika, replike, šta god…

Teško je biti iskren, a kamoli iskren u umjetnosti. Zato se aplaudira na svaku promjenu, jer one odvuku gledaoca kao na plimnom valu… Odalami ga svom snagom u prsa, do otriježnjenja – katarze.

Da napomenem, predstava „Sjećaš li se Doli Bel“ se razlikuje od istiomenog filma kao „ptica i telefon“. Imaju zajednički imenitelj, nekoliko istih replika (da bi se ostalo u mood-u, fazonu, folu… primj.aut).

Ma zamislite kako se Taj Mladenović „usudio“ izostaviti onaj ključni song „Na morskome plavom žalu“? Ha? E pa tako maestro razmišlja, ja da vam kažem. Da je načinio copy/paste ključnih rečenica, key words-a, song-ova, veličanstvenih replika (koje su postale opšte mjesto dobrog štosa) bio bi jeftini plagijator sa po nekom rediteljsko nevidljivom intervencijom… I propade stvar načisto. Međutim, desilo se suprotno. Maestro je maestro!

Šta se zapravo desilo? Sidran je dozvolio dramatizaciju (pretpostavljam), Mladenović je spustio gard, Hadžihafizbegović kao glavnjak i direktor Kamernog (produkcije)  potaracao je sa kompletnom ekipom sve u regionu (valjda se to tako danas kaže) i finita la musica.

Dok metci padaju na samom kraju, na svim pozorišnim prostorima se ledi krv u žilama, jer se zaustavlja vrijeme. Shvatiš da je sve isto. Ukapiraš da vrijeme stoji. Da nam puta ima, ali je pitanje dana kada ćemo se ponovo „u kolo uhvatiti“… jer opet i po ko zna koji put OPET živimo fašizam. LIVE fašizam na Balkanu.

Nekako je jadno govoriti ko je kriv. Ko je onda bio ili će biti KRIV. Eto baš u tom trenutku, kad svi znamo sve, popadaše oni metci za dugu cjev. Oni koji prave rane od kojih smo svi đuture ranjeni, da nas ni jedna medicina, umjetnost, a kamoli spjev može okrpiti.

To je profundus koji teatar ove izvedbe postiže u cjelosti. On i obuva i izuva, istovremeno. Budi i uspavljuje. Zato i plačemo. Šta ćeš drugo majčin sine nego gorko zaplakati!? Za svima nama skupa i pojedinačno. Kako prihvatiti da je sve isto? I da se ponavlja 1945., 1968., 1992. I kukala nam majka ko zna šta još?

Zato ne drvim o likovima i radnji. Svi je znamo naizust. Zbog toga je Sidran tako veliki. Piše naše repilike, bez zadrške i ulagivanja. Njegova tekstura je esencija dijaloga koji izlazi iz petne žile i izlijeće kroz oba uha istovremeno.

I laže svaki onaj ko kaže: Ah lako je režirati – igrati dobar tekst. Ne, gospodo moja. Teško je ući u istinu. I biti vjeran da ti se vjeruje. Na koncu, i to vrijedi shvatiti. Živimo toliko dugo laž, podlost i svu glib duše koja ima toliko pseudonima… Prestrašno je shvatanje koliko je sve na preklapanje baš onako kako Mahmut Zolj ( Emir Hadžihafizbegović – dobitnik Grand Prix nagrade za glavnu mušku ulogu Međunarodnog festivala glumca- Nikšić 2021) igra svakog današnjeg zlosretnog lika kojeg poznajemo lično ili smo to zapravo mi. Emir mu daje „ton“ prepoznatljivosti, stopljen u soc-realističnog i zamislite i u današnjeg istovjetnog zlosretno rođenog – čestitog čovjeka.

Ili onu dramatis personu od Dina Zolja II u kojem tako minuciozno „muči“ Mirsad Tuka (dobitnik Grand Prix nagrade za sporednu mušku ulogu ovog Festivala) koji svom silinom iznutra prebacuje rampu, da ga vidljivo-nevidljivog osjećamo kao sopstvene otkucaje. Ne kao tik-tak. Već kao dum-dum-dum. On nas negdje od šponde probada, napominje protok vremena i sveti nam se… Onako k’o da neće. E to je bravura, osjećaj za postojanje onoga što ne smiješ vidjeti, a pred očima ti je svo vrijeme.

Ili da vam malo prozborim o liku izvedbi bezmalo četiri dramatis persone: Tetke, Šintorove majke, Bube omladinke, Štakine majke – izvanredne Tatjane Šojić (dobitnica Grand Prix nagrade za sporednu žensku ulogu ovog Festivala!) Ona koja se tranfrormiše i IGRA. Nestvarna do posljednjeg zrna uvjerlivosti. Opija senzibilitetom i bravurom za svakog lika ponaosob i u potpunosti! Bravo!

Predstavu vrijedi gledati bez daha i ustati na poklon – ponosito! Eto zato pljušte nagrade. Zato se stoji na tri-četiri bisa… Zato što se ogledamo uru i po u sopstvenom danu, noći, bolu i lažotini dok glumimo život, a živimo sopstveni rijaliti.

Zato je ova predstava posebna. U vremenu koje je najteže za umjetnost, gdje nam je dan sačinjen od performansa, šokova, bjegova u društvene mreže, medijskog ludila, ovi „ljudi“ stvoriše umjetnost. Nevjerovatno, ali istinito. Zaista „svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduju“!