Piše: Miroslav Ćosović
Na današnji dan, 14. januara 1942. umro je filolog Milan Rešetar, član Srpske kraljevske akademije, to je sada Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU). Rođen je 1. februara 1860. godine.
REŠETAR JE BIO VELIKI FILOLOG, SLAVISTA I ISTORIČAR KNJIŽEVNOSTI
Na sajtu izdavačke kuće Portalibris predstavljen je:
“Milan Rešetar bio je jedan od značajnijih istoričara književnosti, slavista, doktor filozofije i filolog.
Rođen je 1. februara 1860. godine u Dubrovniku u uglednoj porodici, a kršteno ime mu je bilo Karlo. U svom rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, da bi studije nastavio u Beču i Gracu. Doktorirao je filologiju u Gracu, sa tezom o čakavštini – Čakavština i njihova bivša i sadašnja granica. Nakon završenog školovanja, Milan Rešetar radio je kao profesor u gimnazijama u Kopru, Zadru i Splitu, a kasnije je predavao slovensku filologiju na Filozofskom fakultetu u Beču i u Zagrebu, na kome se zadržao sve do odlaska u penziju.
Bio je u braku sa Stankom, ćerkom filologa Vatroslava Jagića, sa kojom je imao dvoje dece.
Pred kraj života boravio je u Firenci, gde je i umro 14. januara 1942, a 1965. njegovi posmrtni ostaci su preneti u dubrovačku grobnicu.
Premda je mnogo putovao i živeo u brojnim gradovima, Milan Rešetar je ostao veran svom zavičajnom Dubrovniku, kom je posvetio mnoge naučne i kulturnoistorijske studije. Velika ljubav prema rodnom tlu i interesovanje za njega i za društveni milje koji je upotpunjavao dubrovačku teritoriju, a, naravno, i književno umeće doprineli su da ovaj istaknuti pisac napiše sledeće važne članke: Dubrovački popovi u početku našega vijeka, Velika dubrovačka trešnja po opisu holanckoga konsula u Smirni, Dubrovački brod XVI vijeka, Spomenice Dubrovačke republike, Pečat, zastava i grb Dubrovačke republike, i mnoge druge.
Sarađivao je sa urednicima razne štampe, a može se reći da je najviše objavljivao za list Dubrovnik i časopis Dubrava. U njima su objavljeni njegovi tekstovi Dubrovačka vijećnica, Najstariji dubrovački zakon o prćijama i pirovima, Kojega je dana umro i gdje je sahranjen Gundulić.
Pored zavidnog rada na polju pisanja o dubrovačkoj kulturi i istoriji, Milan Rešetar je ostavio velikog traga postavši članom naučnih akademija. Godine 1897. izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog je izabran 16. februara 1940. Istakao se članstvom i u Ruskoj akademiji u Petrogradu, Češkoj akademiji u Pragu, ali i u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Veoma je doprineo razvoju istorije srpskog jezika i dijalektologije. Njegove najvažnije studije su upravo iz ovih oblasti, počevši od doktorske disertacije pod nazivom Čakavština i njihova bivša i sadašnja granica (1889. godine). Najznačajniji dijalektološki radovi Milana Rešetara su Štokavski dijalekat, Srpskohrvatski akcenat jugozapadnih govora, koji su objavljeni za vreme njegova života, dok je posthumno objavljena studija Najstariji dubrovački govor.
Da se izuzetno zalagao tokom života za istoriju jezika, svedoče izdanja starih spomenika: Zadarski i Ranjinin lekcionar, Libro od mnozijeh razloga: dubrovački ćirilski spomenik od g. 1520. i Dva dubrovačka jezična spomenika iz 16. veka…“
(Da li znate ko je bio Milan Rešetar?, Portalibris)
SVI SMO ČULI ZA BAJKU DA SU CRNOGORCI POKOSOVSKI ZBIJEG
Znamo svi za bajku koju priča pola Crne Gore i koja kaže da su Crnogorci pokosovski zbijeg, da su plemići koji su utekli sa Kosova poslije Kosovske bitke 1389. Tako bajka kaže da su ostavili plodno Kosovo i došli u bezvodnu Crnu Goru u kamenjar, da budu čobani. Bajku je smislio Simo Milutinovič Sarajlija, a ko bi drugi?
“I prije nego je 1827. došao na Cetinje Sarajlija je već puno znao o Crnoj Gori. Vladan Nedić smatra da je podatke o Crnogorcima dobio od Bokelja Toma Milinovića koji je živio u Akermanu i koji je sve o Crnogorcima znao iz prve ruke, jer je 1817. godine i boravio na Cetinju. Prije Sarajlijinog dolaska u Crnu Goru, niko nije ni pomenuo da su Crnogorci potomci poraženih Srba sa Kosova i o tome sam uz obilje dokumenata objavio tekst 8. decembra 2015. pod naslovom Vladika Vasilije Petrović Njegoš: “Nijesmo Sloveni”.
Simo Sarajlija je i prije dolaska u C. Goru, još 1826. godine u svom spjevu “Serbianka” pjevao:
Simo Sarajlija je i prije dolaska u C. Goru, još 1826. godine u svom spjevu “Serbianka” pjevao:
I malo vas, al’ možete mnogo…
Crnogorci! Otci Serbov pravi…”
Takođe, ne možemo zaboraviti da u crkvenom kalendaru Đurđa Crnojevića za 1494. godinu nema svetog kneza Lazara Hrebeljanovića koji je poginuo u Kosovskoj bitki. Ako ga Crnojevići i Zećani/Crnogorci nijesu poštovali kao svetitelja, a nijesu, jer ga nema u crkvenom kalendaru, jasno je da je pokosovski zbijeg izmišljen. Ako su u Zeti/Crnoj Gori 105 godina nakon Kosovske bitke živjeli Srbi sa Kosova onda bi oni morali poštovati i slaviti svoga vođu u toj za njih “sudbinskoj” bitki. No, niti su Crnogorci došli sa Kosova, niti su Zećani, naši preci 1389. učestvovali u Kosovskoj bitki. O tome sam takođe pisao i pokazao sam da je stav srpske istorijske nauke da Balšići – nijesu učestvovali u boju 28. juna 1389.
REŠETAR JE 1902. U PISMU BOGIŠIĆU USTVRDIO…
U februaru 1902. godine Milan Rešetar je uputio pismo Valtazaru Bogišiću. Prvobitno je ovo pismo bilo objavljeno u časopisu Stvaranje, broj 2, na strani 173, na Cetinju, 1958. godine. Dio iz pisma citirao je u svojoj knjizi i Savo Brković, ovo su Rešetarove riječi:
“Kad sam bio u Crnoj Gori ja sam najviše pazio na akcente ali uz to sam naravski čuo i slušao i kako se uopće govori. Prema tome ja sam se uvjerio da su dijalekti, što se govore u Crnoj Gori, u ogromnoj svezi s onim što ih okružuju, tako da ja ne bih nikako rekao da su Crnogorci uskoci iz raznijeh srpskijeh krajeva već pravi starosjedioci, koji tamo živu otkada je uopće našega naroda u ovim krajevima. U toj me misli utvrđuje što vidim da su se neke osobine sadašnjega crnogorskoga govora tamo govorile mnogo ranije.”
“Kad sam bio u Crnoj Gori ja sam najviše pazio na akcente ali uz to sam naravski čuo i slušao i kako se uopće govori. Prema tome ja sam se uvjerio da su dijalekti, što se govore u Crnoj Gori, u ogromnoj svezi s onim što ih okružuju, tako da ja ne bih nikako rekao da su Crnogorci uskoci iz raznijeh srpskijeh krajeva već pravi starosjedioci, koji tamo živu otkada je uopće našega naroda u ovim krajevima. U toj me misli utvrđuje što vidim da su se neke osobine sadašnjega crnogorskoga govora tamo govorile mnogo ranije.”
(Savo Brković, O postanku i razvoju crnogorske nacije, Grafički zavod, Titograd, 1974, str 38)
Prema tome u skladu sa zaključkom Milana Rešetara mi smo danas sasvim sigurni da je “pokosovski zbijeg” bajka Sima Sarajlije.
Nijedno jedino crnogorsko bratstvo ne vodi porijeklo sa Kosova.
Prema tome u skladu sa zaključkom Milana Rešetara mi smo danas sasvim sigurni da je “pokosovski zbijeg” bajka Sima Sarajlije.
Nijedno jedino crnogorsko bratstvo ne vodi porijeklo sa Kosova.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].