DOK NAS BUDE BIĆE I CRNE GORE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

U vremenu političkih oligarha i despota, rastućeg velikosrpskog nacionalizma, uz sve agresivnije propagiranje četništva i ideologija bliskih nacizmu, Crna Gora se nalazi pod neprekidnim udarom političara koji ne kriju ambiciju da satru njen identitet, jezik, kulturu i istorijsko pravo na samostalno postojanje. Oni ne dolaze tenkovima, već simbolima. Ne prijete otvoreno, već podmuklo podbadaju. Njihovo oružje nisu više puške  već institucije koje nastoje pretvoriti u produžene ruke jedne ideologije, daleko od ustava, zakona i duha antifašističke Crne Gore. Crnogorska kultura se nastoji poništiti njena vjekovna borba za slobodu relativizuje, a nacionalna svijest osporava pod maskom „pomirenja“ koje podrazumijeva kapitulaciju. Danas se ne brani samo teritorija, već pravo da budemo ono što jesmo. Crna Gora se ne može odbraniti formalnim riječima. Njena odbrana počinje u jeziku, u obrazovanju, u poeziji, u svakom čovjeku koji se ne stidi da kaže ja sam iz zemlje koja se nije kleknula ni pred fašistima, ni pred kraljevima, ni pred partijama. Danas, kad joj pokušavaju oduzeti sve, Crna Gora mora ponovo braniti sebe.

Ne tražimo da nas vole. Ne molimo da nas priznaju. Tražimo samo da nam se ne ono što je sveto i što su generacije stvarale sloboda misli, identitet naroda, crnogorska pravoslavna crkva, ustavni poredak i dostojanstvo države poštuje. Jer kako očekivati poštovanje od onih koji preziru slobodu? Kako očekivati razumijevanje od onih koji su spremni da ponište našu slavnu istoriju zarad političkog plijena? Poštovanje od fašista nije vrijednost, već sramota.  Ako danas ne stanemo u odbranu Crne Gore, sjutra će biti kasno. Jer neće ostati ništa što vrijedi ako nestane ono iz čega sve to proizlazi  a to je slobodna i ponosna Crna Gora.

Oni koji danas pokušavaju da svedu Crnu Goru na fusnotu (lažne srpske istorije i mitomanije) ne znaju da su sve velike ideje počinjale iz malenih naroda. A Crna Gora je možda mala po broju, ali ogromna po smislu, borbi i istini. Njena borba nije da bude moćna  već da bude svoja. A to je borba koju može dobiti samo ako ima sinove i šćeri koji će je voljeti ne zato što je mala, već zato što je pravedna.

Zato, dok bude snage da se kaže istina, dok bude jezika da se njime slobodno govori, dok bude istinskih patriota koji će gorjeti za pravdu i slobodu, i ruku koje neće klonuti pred nepravdom  biće i Crne Gore. Biće je u svakoj borbi za riječ, u svakom otporu poniženju, u svakom glasu istinskog patriote, intelektulaca i borca koja odbija da ćuti. Biće je u pogledima onih koji ne prodaju obraz za cijenu trenutne koristi, u koracima onih koji koračaju po zemlji koja ih je rodila. I dok god se, makar na jednoj jedinoj planini, bude vijorila njena sveta zastava znaćemo da je Crna Gora živa, uspravna, svoja, ponosna i postojana. Poput svetog Lovćena što vijekovima stoji kao gromada slobode  a kojga nisu slomili ni orkani ni bure, ni gromovi ni okupatori, pa ga neće ni oni koji danas pokušavaju da joj oduzmu ime, pamćenje i dušu.

Veliki Martin Luther King je jednom zapisao: „Dođe vrijeme kada je ćutanje  izdaja.“ Te riječi ne prestaju da odzvanjaju ni danas, u vremenu kada oni kojima je Crna Gora sve dala sada ćute. Ćute pred njenim poniženjem, pred pokušajima poništavanja njenog crnogorskog jezika, identiteta i dostojanstva. Ali to ćutanje nije neutralno. Ono je saučesništvo. Jer kad ćutiš pred nepravdom, staješ na stranu onih koji je sprovode. Zato, neka znaju svi koji se kriju iza lažne „mudrosti“ ćutanja: istorija nikada ne zaboravlja ni one koji su palili, ni one koji su gledali kako gori  i okretali glavu. Crna Gora ne traži da je svi vole. Ona traži samo da je ne izdaju oni koji su u njenom narodu i domu pronašli ime, hljeb i dom. I dok god ima onih koji neće ćutati biće i Crne Gore. I njenog glasa. I njene zastave. I njenog svetog Lovćena, koji je preživio sve  pa će i ovo novo vrijeme licemjerja, trgovine i izdaje.