“DOBRIČINE”GORKO-SLATKO LIRSKO OGLEDALO CRNE GORE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Istaknuti bošnjački i crnogorski pjesnik Braho Adrović 2023. godine objavio je svoju zbirku poezije „Dobričine,“ u kojoj uspijeva da ogoli esenciju ljudske prirode na našim prostorima. Gorko-slatki stihovi ove zbirke ispunjene su sarkazmom, ironijom, ali i dubokim promišljanjima koja dotiču srž našeg mentaliteta, ogoljavajući mane i vrline svakodnevnog života. Naslov „Dobričine“ može se shvatiti i kao kontrastan prikaz stvarnosti, jer pjesnik odabira da sakrije svoje oštre strelice iza naizgled blagog i dobrodušnog imena, čineći ironiju osnovnom žilom kucavicom zbirke. U tom smislu, Adrović suptilno balansira između kritike i humora, istovremeno ukazujući na osobine koje nas kao društvo definišu i na one koje nas sputavaju. Da je naslov zbirke bio umjesto „Dobričine“ recimo (F…….e) ili nešto slično, ogoljavanje stvarnosti bilo bi očiglednije, iako možda manje kulturološki prihvatljivo; time bi pjesnik direktnije upirao prst u surovu svakodnevicu našeg naroda.

Adrović nastavlja sa svojom poetikom, zadržavajući prepoznatljiv glas, takođe nije slučajno što je omiljen među širom čitalačkom publikom. On uspijeva da svoju poeziju učini jednostavnom a istovremeno prodornom, čime stvara most između lirskog izraza i svakodnevnog govora. „Dobričine“ stoga ne ostaju samo na nivou pjesničke igre riječima već postaju oštar prikaz društvenih anomalija, naglašavajući zavist, zluradost i surovost koje često karakterišu međuljudske odnose. Na taj način, pjesnik direktno upire prstom u ljudske slabosti i poroke, ukazujući na kolektivnu odgovornost i propitujući našu spremnost da se promijenimo. Adrovićev sarkazam nije površan; on služi da razotkrije da oslika društvene mehanizme, često iskrivljene i destruktivne, koje sami stvaramo i perpetuiramo.

Zbirka poezije “Dobričine” Braha Adrovića sastoji se od šest tematskih ciklusa, svaki odražava specifičan aspekt autorovog lirskog svijeta i stvarnosti koja ga okružuje. Zbirka otkriva pjesnikovu oštroumnu refleksiju društvenih i egzistencijalnih tema koje su univerzalne, ali u isto vrijeme blisko vezane za ambijent Crne Gore.

Ciklus  “Gladna usta Provincije”. Ovaj ciklus istražuje suštinu života u provinciji, kroz pesimizam i realističan prikaz društvenih odnosa. Pjesme poput “Lažna slika”, “Velike oči” i “Provincijske gladne oči” oslikavaju ogovaranje, zavist i neiskrenost. Autor ističe da provincija, iako prividno bliska i podržavajuća, skriva zluradost i netrpeljivost među ljudima​. Ciklus  “S vremenom u neskladu” Ovđe se preispituju promjene u društvu, politici i sistemima vrijednosti, sa fokusom na crnogorski identitet. Adrović kroz pjesme “Naopaka vremena” i “Ode Crna Gora u inostranstvo” razmatra sukob prošlosti i sadašnjosti, odnos prema tradiciji, i promišljanja o domovini koja se mijenja. Kroz nostalgičan ton, kritikuje društvo koje se bori sa modernizacijom, ali i dalje ostaje vezano za prošlost. Ciklus  “Ubijanje duše” Tema duhovnog uništenja prožima ovaj ciklus, kroz motive izgubljenih ljubavi, tuge i samospoznaje. U pjesmama kao što su “Ubijanje sreće”, “Miris cvijeća”, i “Zloslutno” Adrović razmatra neizbježnost patnje, prolaznost trenutaka sreće i krhkost međuljudskih odnosa. Ovaj ciklus je intiman i melanholičan, naglašavajući unutrašnji svijet pojedinca​. Ciklus “U poznu jesen”  simbolizuje refleksiju o prolaznosti života i trenutku kada čovjek stane i osvrne se na prošlost. “Pozna jesen istine” i “Miris sela” prikazuju potrebu za povratkom korijenima i razumijevanje svog mjesta u svijetu. Kroz motive starosti, prolaznosti vremena i sjećanja, pjesnik ispoljava svijest o konačnosti života, ali i želju za dostizanjem unutrašnjeg mira. Ciklus “Slike i prilike” Ovaj ciklus obuhvata slike svakodnevnog života, društvenih situacija i karaktera koji oslikavaju autentičan duh zajednice. Pjesme poput “Fabrika u opancima”, “Obnova” i “Ružna vremena” su slike koje obuhvataju težak rad, nostalgiju za prošlim vremenima i surovost društvene stvarnosti. Autor kroz jednostavne slike opisuje složene emocionalne pejzaže, koristeći ironiju kao snažno oruđe za kritiku društvenih pojava​. Ciklus “Početak kraja” Završni ciklus donosi osjećaj rezignacije, ali i nade u novom početku. Pjesme poput “Plavski mitingaši”, “Nikogovići” i “Igra života i smrti” razmatraju konflikte, sukobe identiteta i generacijske promjene. Tema prolaznosti, pomirenja sa krajem i traganje za istinom čine ovaj ciklus emotivno intenzivnim i filozofski bogatim.

U suštini, „Dobričine“ su zbirka koja ne donosi samo uživanje u stihovima, već poziv na preispitivanje i samokritiku. Ironija koja je prožeta kroz zbirku ne predstavlja samo sredstvo da nasmije ili zabavi, već ima puno dublju funkciju: ona razotkriva, skida maske i otkriva suštinske slabosti ljudskog karaktera na ovim prostorima. Pjesnik vješto koristi ironiju i sarkazam kao ogledalo u kojem čitalac može jasno da vidi vlastiti lik, bez uljepšavanja. Njegova poezija predstavlja pravi epitaf mentaliteta: duhovita, britka, oštra i nesalomljiva u svojoj iskrenosti, ona se poigrava kolektivnim identitetom i podsjeća na suštinske vrijednosti koje smo u borbi sa svakodnevnicom, možda zaboravili. Braho Adrović je pjesnik koji sa lakoćom prenosi kolektivne dileme i nesigurnosti, ukazujući na naše slabosti i licemjerje, ali uvijek sa dozom razumijevanja za ljudsku prirodu. Njegova zbirka „Dobričine“ predstavlja pjesničko remek-djelo u kojem je srž našeg mentaliteta razotkrivena, ogoljena, ali i sa ljubavlju ispisana.

Pjesma „Ruke bruke“ Braha Adrovića odlikuje se neposrednim i britkim jezikom, karakterističnim za pjesnika koji progovara u duhu svakodnevnog života i stvarnosti svog podneblja. Sažetost stihova i ritmički sklad naglašavaju snagu pjesnikovih emocija i poruka, čineći ovu pjesmu snažnom moralnom kritikom društvenih devijacija i ljudskih poroka. Na tematskom nivou, pjesma se bavi motivima zla, zavisti, nepravde i licemjerja, razotkrivajući one pojedince koji bez skrupula koriste druge za sopstveni dobitak i proklamuje moralni sud nad njihovim djelima.

Već prvi stihovi „Ko drugome jamu kopa / I podmeće“ ukazuju na narodnu mudrost koja sugeriše da će oni koji siju zlo sami postati njegove žrtve. Ova izreka, poznata u balkanskom kontekstu, ovđe je proširena snažnim moralnim imperativom – nijedna molitva, ni hodžina ni popova, ne može pomoći onome ko zloupotrebljava druge. Na taj način Adrović progovara univerzalnim jezikom morala, oslanjajući se na etički kodeks prisutan u svim religijskim i društvenim sistemima: zloupotreba i nepravda nikada neće ostati nekažnjeni. Ironija je očigledna – molitva, koja bi trebala donositi olakšanje i oprost, nema moć nad zlonamjernima jer njihove ruke uprljane su nepravdom. Sljedeća strofa „Ko zlo sije / Zlo će žnjeti / Ili prije il’ kasnije / Zlu će svome bit na meti“ naglašava neizbježnost pravde – makar ona bila odložena, uvijek će stići onoga ko zloupotrebljava druge. Ovi stihovi donose osjećaj sudbinske neminovnosti: ciklus zla i osvete nikada se ne prekida a zlo se uvijek vraća onome ko ga čini. Pjesnik time ističe životnu logiku prema kojoj sve negativne radnje imaju svoje posljedice, pozivajući na odgovornost i moralnu ispravnost. Adrović se dalje distancira od onih koji zloupotrebljavaju druge, izjavljujući „Daleko mi kuća moja / Od tih groznih svaštočina,“ đe izriče želju da bude što dalje od „svaštočina,“ ljudi koji  ne biraju sredstava kako bi ostvarili ličnu korist. Pjesnik se ovđe izričito ograđuje od takvih pojedinaca, čime i sam zauzima etički stav protiv eksploatacije i zlonamjernosti. Slika „koji preko tuđeg znoja / Grade kuću za svog sina“ je moćan prikaz korupcije i nepoštenja – ljudi koji grade sopstvenu sreću gazeći tuđu muku. Ovđe je pjesnikov gnjev očit: dokle god se ljudi bogate na račun tuđe patnje, pravda ne može biti zadovoljena.

Posljednji stihovi „Ja takvima poželjeću / Da ih dave ruke bruke“ donose kulminaciju pjesnikovog suda. „Ruke bruke“ predstavljaju metaforu za savjest i sramotu koje će kad-tad stići svakoga ko je činio zlo. Ovi stihovi su svojevrstan prokletstvo, snažan i nepopustljiv sud nad nepravdom, ali i nada da će pravda trijumfovati. Adrović zaključuje pjesmu slikom koja je istovremeno poetska i brutalna – ruke koje su činile sramotu, zlo i nepravdu, same će postati okovi koji guše počinioce. Time se stvara zatvoren krug odgovornosti: svako djelo ima svoju posljedicu a zloupotreba drugoga vraća se svom izvoru. Pjesma „Ruke bruke“ kroz svoju jednostavnost i snažnu simboliku donosi duboko promišljanje o etičkim principima i moralnim normama. Adrović efektno koristi narodne motive, kombinujući ih sa modernim poetskim izrazom, čime stvara univerzalnu priču o zlu, pravdi i konačnoj odgovornosti svakog pojedinca za svoja djela.

Druga pjesma „Pratilje života“ Braha Adrovića dublje razmatra životne vrijednosti i suštinske dileme koje svakog pojedinca vode kroz život, posebno kroz prizmu poštenja, istine i pravde. U njoj pjesnik reflektuje osjećanje razočaranja i gorkog iskustva, pitajući se o dubljem značenju nade i patnje koje su stalni pratioci svakodnevice. Već u prvom stihu, „Sve sve više izgleda,“ pjesnik sugeriše da je sazrela svijest o nepravdama svijeta i da je život u svom suštinskom obliku, često u raskoraku sa moralnim normama koje bi trebale da ga vode.

Prva strofa ukazuje na „suštinu višega reda,“ naglašavajući metafizički i filozofski ton pjesme. Patnje i nade koje osjećamo, prema pjesniku, nisu slučajne niti prolazne; one izviru iz nečega dubljeg i možda nepoznatog, nečega što „dušu nam na ternane vade.“ Ovim stihom Adrović oživljava osjećaj duboke egzistencijalne tjeskobe – patnja kao nešto što se ne može izbjeći, kao suštinski dio ljudskog iskustva. Pjesnik time postavlja pitanje o sudbinskom poretku svijeta o nekoj većoj sili koja neprekidno testira i izvlači na površinu najintimnija osjećanja i težnje čovjeka. U sljedećoj strofi dolazi do izražaja pesimistička vizija svijeta, đe „pošten čovjek zato povjeruje često / Da je čitav ovaj svijet sazdan od laži.“ Ovđe pjesnik direktno razmatra osjećanje gubitka vjere u pravednost i istinu. Adrović portretiše svijet kao mjesto đe istina i pravda nisu vrijednosti koje važe, već suprotno, đe one bivaju zanemarene i potisnute. Pjesnikov jezik je jednostavan, ali snažan; svijet je „pogrešno mjesto,“ neprijateljski prema onima koji su iskreni i moralni. U ovom kontekstu, pjesnik poziva čitaoca na promišljanje – šta znači biti pošten u svijetu đe se laži i nepravda čine univerzalnim pravilom?

Treća strofa pojačava ovaj ton pesimizma, izričući stav da su „propale iluzije i laži / Stalne pratilje života.“ Ovim stihovima Adrović sugeriše da su obmane i prevare dio životne stvarnosti, one koje prate čovjeka od rođenja do smrti ne dopuštajući mu da pronađe pravu sreću i mir. Iluzije i laži ne samo da su prisutne, već su stalne – one su pratilje koje ne napuštaju čovjeka. Takvo shvatanje svijeta neizbježno dovodi do zaključka da je poštenje nešto što nema „šta da traži“ u takvom kontekstu; moralni principi i etičke norme su stavljeni na marginu, dok prevladava lažno prijateljstvo, koristoljublje i dvoličnost. Završni stih „Dobričine lažne ljudska su stramota“ sažima suštinsku poruku pjesme – da su „dobričine,“ lažno prikazane kao dobri i pošteni ljudi, zapravo suštinska sramota čovječanstva. Ovaj snažan sud predstavlja vrhunac pjesnikovog razočaranja, ukazujući na to da su lažna poštenja i prividna moralnost pravi izvori nesreće i patnje u životu. Adrović ovdje razotkriva licemjerje kao jedan od glavnih uzroka moralnog posrnuća, oslikavajući sliku svijeta đe se ljudska dobrota i plemenitost samo pretvaraju, dok iza te fasade leže pohlepa, laž i nepravda. Pjesma „Pratilje života“ predstavlja duboko refleksivan pjesnički prikaz svijeta u kojem su istina i poštenje izgubili bitku sa lažima, iluzijama i nepravdom. Adrović koristi jednostavne, ali moćne slike i motivske okvire da prenese univerzalnu poruku o borbi između dobra i zla, o razočaranju u ljudsku prirodu i o traženju smisla u svijetu koji je često u raskoraku sa moralnim idealima. Njegova poezija ne pruža odgovore, već postavlja teška pitanja, čime podstiče čitaoca na dublje promišljanje o sopstvenoj ulozi u društvu i o suštini onoga što znači biti pošten i moralan u svijetu punom nepravdi.

Treća pjesma „Zloslutno“ Braha Adrovića, već svojim naslovom i uvodnim stihovima, otkriva atmosferu neizvjesnosti i unutrašnjeg nemira. Sama riječ „zloslutno“ donosi osjećanje predskazanja nečeg lošeg, dok stihovi stvaraju ambijent nagomilane tenzije, straha i osjećaja bespomoćnosti pred događajima koje pjesnik ne može da kontroliše. Adrović evocira osjećanje da nešto nije u redu, nečeg tamnog što lebdi u pozadini, sugerišući kako postoji tren kad je možda bolje zaćutati i ne izazivati još veću zbrku. Ovakva “mračna” atmosfera naglašava pesimistički ton pjesme i ukazuje na krhkost ljudskog stanja i međuljudskih odnosa.

Stihovi „Bojim se da mutno / Još više ne zamutim“ otkrivaju unutrašnji strah pjesnika da svaki pokušaj da razjasni situaciju može samo da dodatno pogorša stvari. Ovđe Adrović koristi snažnu metaforu – „mutno“ i „zamutiti“ – kako bi oslikali nesigurnost, konfuziju i tjeskobu. Pjesnik se suočava sa dilemom da li da iznese ono što ga muči ili da ostane u tišini, prepoznajući kako su naše riječi, postupci i misli često zamršene poput mutnih voda. Ovaj motiv je duboko univerzalan; često se susrećemo sa trenucima u životu kada je bolje prećutati nego djelovati, jer svaka akcija može dodatno iskomplikovati situaciju. Adrović zatim proširuje pesimistički pogled na širi kontekst života: „Mi iz života nijesmo ništa naučili / O prokleta uzaludna školo.“ Ovi stihovi otkrivaju osjećanje razočaranja i frustracije, ne samo prema pojedincu, već prema čitavom društvu. Izričući univerzalnu kritiku, pjesnik zaključuje da bez obzira na životno iskustvo i lekcije koje nam se pružaju, ljudi često ponavljaju iste greške, iznova upadajući u iste zamke. Adrovićeva metafora „uzaludna školo“ ukazuje na ironiju životnih iskustava koja, iako trebaju služiti kao lekcije, rijetko dovode do istinskog učenja i promjene. Život postaje niz ponovljenih grešaka, dok škola – simbol obrazovanja i iskustva – ostaje prazna i beskorisna. Završni stihovi „Na istim mjestima opet bi griješili / I život i ljubav vrzino su kolo“ donose zaključak o cikličnoj prirodi života i ljubavi. Metafora „vrzino kolo“ oslikava začarani krug u kojem se ljudi neprestano kreću, ponavljajući iste greške i odluke, bez mogućnosti izlaza. U ovom zaključku pjesnik usmjerava pažnju na univerzalnu nesavršenost ljudske prirode i na stalno ponavljanje loših odluka u ljubavi i životu. „Vrzino kolo“ predstavlja zatvorenost, beskrajno kruženje oko istih problema, kao ples iz kojeg nema izlaza. Ovaj pesimistički pogled na život i ljubav otkriva duboku tugu i osjećanje nemoći, dok pjesnik pokušava razumjeti uzroke i posledice tog ciklusa. Pjesma „Zloslutno“ prožeta je osjećanjem tuge, nemoći i spoznaje o ljudskoj nesavršenosti. Adrović kroz jednostavne, ali snažne slike i metafore, istražuje teme unutrašnjih stanja, straha, ponavljanja grešaka i univerzalnih životnih iskustava koja nas vraćaju na isto mjesto, bez obzira na naše pokušaje da se promijenimo. Njegov izraz zadržava autentičnu jednostavnost, ali i prodornost, donoseći gorko-slatku refleksiju o suštini ljudskog postojanja.

Zbirka poezije „Dobričine“ Braha Adrovića predstavlja izuzetno bogato i kompleksno pjesničko ostvarenje koje kroz šest tematskih ciklusa istražuje suštinu života u provinciji, moralni kodeks, ljudsku patnju i prolaznost. Kroz refleksiju društvenih i individualnih tema, Adrović gradi atmosferu koja oscilira između sarkastične kritike i emotivnog promišljanja. Njegovi stihovi su britki i jasni ne boje se da ogole mentalitet ljudi i ukažu na propuste, mane i apsurde svakodnevice. Riječ je o poeziji koja je duboko ukorijenjena u balkansku tradiciju, ali istovremeno nosi univerzalne teme i poruke, govoreći o egzistencijalnim dilemama, ljudskoj prirodi i prolaznosti života. Autor kroz jednostavan i pristupačan jezik uspijeva da prenese kompleksne slike i emocije, stvarajući stihove koji ostavljaju jak utisak na čitaoca.

Tematski ciklusi poput „Gladna usta provincije“ i „S vremenom u neskladu“ donose društvenu kritiku i promišljanja o društvenim odnosima, mentalitetu, te promjenama koje su se desile kroz vrijeme, posebno u crnogorskom kontekstu. Adrović jasno ukazuje na licemjerje, zavist i zloupotrebu, koristeći sarkazam kao sredstvo da iskaže duboko razočaranje malograđanskim duhom i zastranjivanjem moralnih vrijednosti. U ciklusu „Ubijanje duše“ naglasak je na individualnom i unutrašnjem svijetu čovjeka, đe pjesnik izražava osjećanja gubitka, tuge i nesavršenosti života. Pjesme iz ovog ciklusa istražuju emotivnu stranu ljudske prirode, osvrćući se na ljubav, patnju, promašene prilike i duhovnu borbu pojedinca. Ciklus „U poznu jesen“ donosi unutrašnje (lično) razmišljanje o prolaznosti i starosti, osvrćući se na zlatne trenutke mladosti i na sjećanja koja ostaju kao trajni odraz prošlosti. Stihovi odišu nostalgijom i refleksijom o proživljenom životu, vraćaju se korijenima i traže mir sa prošlim događajima, pronalazeći ljepotu u jednostavnim stvarima poput mirisa sela i sjećanja na roditeljsku ljubav. Ciklus „Slike i prilike“ kroz specifične slike i prizore prikazuju svakodnevni život, društvene situacije i karakteristike koje oblikuju crnogorsku zajednicu i život u provinciji, koristeći pri tom humor, ironiju i jasnu slikovitost. Konačno, ciklus „Početak kraja“ donosi filozofsku refleksiju o krajnjem smislu života, istini, pravdi i sudbinskom razvoju svijeta, što Adrović čini promišljenim i ozbiljnim tonom, prenoseći osjećaj rezignacije i pomirenosti sa sudbinom.

Zbirka „Dobričine“ mogla bi se opisati kao književni most između društvene stvarnosti i individualnog iskustva. Autor koristi poetske slike, humor, sarkazam i ironiju kako bi razotkrio licemjerje, malograđanštinu i ljudsku neiskrenost, ali istovremeno progovara o unutrašnjim dilemama i emotivnim borbama pojedinca. Jedna od glavnih osobina zbirke je mogućnost Adrovića da balansira između oporog društvenog komentara i duboko emotivne prirode. Upravo ta dvojnost tematskog opsega omogućava čitaocu da prepoznaje sebe i svoju svakodnevicu, dok u isto vrijeme ulazi u dublji svijet unutrašnjih emocija i egzistencijalnih pitanja. Na kraju, sama zbirka „Dobričine“ mogla bi se podijeliti na dvije: prvi, koji bi se fokusirao na društvenu kritiku i odnose unutar provincijske zajednice – ciklusi „Gladna usta provincije“, „S vremenom u neskladu“, „Slike i prilike“; i druga, koja bi tematizovala unutrašnji svijet pojedinca, njegove emocije, refleksije o životu i ljubavi – ciklusi „Ubijanje duše“, „U poznu jesen“, „Početak kraja“. Takva podjela ne bi narušila cjelovitost zbirke, već bi naprotiv, omogućila jasniji uvid u dva glavna pravca kojima se autor bavi – društvenom stvarnošću i individualnim emotivnim iskustvima. Ovime bi zbirka dodatno dobila na strukturalnoj jasnoći i tematskoj koncentrisanosti, pružajući dublje razumijevanje i jedan širi pogled na Adrovićev pjesnički svijet.

Za mene je lično Braho Adrović je glas naroda, pjesnik koji je uspio da svojim stihovima zabilježi suštinu kolektivnog iskustva, mentaliteta i osjećanja običnog čovjeka. Njegova poezija odzvanja autentičnošću i neposrednošću, odražava svakodnevne borbe, radosti i tuge, ali bez uzdržavanja ili uljepšavanja stvarnosti. Kroz jednostavan i slikovit jezik, Adrović uspijeva da prenese emocije i misli koje su univerzalne, ali duboko ukorijenjene u specifičnosti  podneblja Crne Gore i duha provincije. On nije samo hroničar jednog vremena i prostora, već i glasnik unutrašnjih previranja i dilema koje svaki pojedinac nosi u sebi. Glas Braha Adrovića je glas koji ne ćuti pred nepravdom, malograđanskim duhom i društvenim licemjerjem; to je glas koji se suočava sa suštinom života, otkrivajući i tamne i svijetle strane ljudske prirode. On piše o ljudima, za ljude i kroz ljude – stvarajući poeziju koja je istovremeno lokalna i univerzalna, intimna i kolektivna. Njegova poezija je glas protiv nepravde, korupcije i licemjerja, ali i glas ljubavi, nade i duhovnog traženja. Adrović kroz svoje stihove predstavlja autentičan odraz naroda, čuvajući istinu o životu, tradiciji, i duhovnim vrijednostima koje su često zaboravljene u surovosti svakodnevnog života našeg balkanskog mentaliteta.