Do 11 ura

Jedna sam od mnogobrojnih koja poštuje regule u ovo virusno vrijeme koje nas je zapatalo.

Sa olakšanjem primila sam juče vijest Nacionalnog koordinacionog tijela za suzbijanje zaraznih bolesti o dužem boravku vanka, za još četiri noćne ure.

Nije mi ova vijest samo donjela onu tihu radost zbog libero kretanja u noćima proljećne, ugodne i slane arije, već i zato što se ipak olabavio obruč ove pogane epidemije.

Zato što u kantunu duše osjećam skori kraj.

Malo po malo, vratiće se sloboda koju nam je korona ćapala i to podmuklo i pobjedonosno, prosto kao da nam se narugala u lice. Ja zapovijedam a vi mi se povinujte, kazao je Covid i 19 puta neprestano ponavljao, da nam čini još veću rabiju.

Redovno slušam preporuke, obavještenja i uputstva onih koji se uspješno bore sa ovom mukom u našoj državi i isto tako poslušno se vladam.

Što značu red ispred pošte, banke, butige, na pristojnoj ili, kako smo usvojili, socijalnoj distanci. Bez maske ne izlazim. Ruke štitim rukavicama i dezinfekcionim sredstvima kao nikad u životu.

Trudim se da, ako ne moram, zbog rabote u kojoj sam, ni minut ne prekardašim zadatu ili zakonsku uru kretanja.

Na početku ove priče sam konstatovala da u disciplini nijesam sama, da se tako vlada većina i u mom gradu i državi i zato smo mnogo bolje prošli od drugih.

Kotor, baš kao njegovi bedemi, čvrsto odolijeva.

Sveci su sa nama i dobri duh grada na tri vode.

Ono čemu nema lijeka, pa ni ova opomena od vijeka ovog poslata, je ljudska nezajažljivost, gramzivost, neumjerenost, pohlepa. Nikad nam ničega nije dosta.

Ne znam da li sam se više obradovala vijesti da je boravak, umjesto do sedam ura, produžen na 11 uveče, ili najedila na pitanja koja slušam od juče. A zašto ne otvaraju kafane? Što ćemo činjet do 11 ura i đe? Kad ćemo na banj? Što ne otvaraju frizeraje, kladionice, itd.. Kao da je sve pasalo, kao da se neko igra pa mu volja da nam na mali kućarin daje po dozu slobode.

Prije samo deset dana strepnjom i strahom od novog dana i novog presjeka zaraženih smo padali u afan.

Ispod duge, rekla bih, osjeća se i nazire akvarel zdravih jutara i osvita.

Ali još uvijek uz strepnju koliko je koga ćapao virus, ko je kome blizu a ko daleko u tom kolu.

Da li će mu ljetnje vrućine doći glave, ili će mu se rep povući do jeseni?

Pitanja na koja nema odgovora.

Ima samo razumne priče i stalnog upozorenja na oprez.

Mi kao mi.

Kad bi mogli već noćas na feštu, najljepšu Bokešku.

Ma ko joj se ne raduje, ali po malo.

Dan po dan, ura za uru, prvo jedna pa druga vrata otpatat, pa kuću ofregat i u zadnje se namušćat i na feštu pasat.

Pusta naša preša ali i površnost, da ne rečem đelozija, pa dešpek i malograđanština, o čemu svjedoče mnogi primjeri.

Samo da nisi bolji, malo uspješniji. Ako ti krene, pa ti se još i vidi ili čuje, bruka će te nać.

Ne počnemo neku rabotu od dobra za sve, već je ćakulama zaspemo i na propasat osudimo.

Ako neko malo više zna ili umije, odma je na šporki jezik.

Falsima i umbroznima nikako da se ugodi. Oni svemu imaju zamjerku.

Po pravili, upravo takvi ništa ne rabotaju, ako izuzmemo kritiku kao njihovu primarnu  profesiju.

Možda zato s vremena na vrijeme ovakvi potresi, od onog tektonskog, do ovog virusnog.

Senj primijetimo tek kad nam do praga muka ariva.

Ovoga puta, Bogu fala, manje ih je bilo u našoj maloj vali pa smo, da ne preuranim, ipak ću reći, skapulali.

Zato nije glavno ko živi, kako živi i đe živi.

Važan je, najvažniji život sam.

Zato ga živimo skromno i tiho.

Vrijeme je za lijepe želje. Njih donose zvijezde koje padaju.

Kad se prolije, valja, treba, zbore, zamisliti želju.

Pomislimo skromno, ni na što veliko i skupo.

Život je najskuplji.

Što skromnija želja, to će se prije ispuniti.

Nadam se da su nam sve želje iste dok zvijezde padaju.

Zdravlja za sve ljude ovoga svijeta.

Dubravka Jovanović