Dno dna i još malo beśede

„Napiši, brate, nešto i o Ovima / znao si foru da se stih očeliči./ Napiši nešto, makar sitnim slovima. / Ne budi jaje, na tebe to ne liči / provali rimu za notornu laž/ za dubok uzdah posustalog sna. / Rimu za tminu i tišinu na dnu dna. /Opleti, brale, i ne udaraj lament. /Na taj smo fazon majmune i prizvali…“

Đole legendo, vučeš me za jezik.

SPODOBE GRDNE

Ne mogu, ne stižem, nijesam naučio da pišem, bilježim beščašće, ne tuđina iz tamo neke nedođije, no onih odavde; ne mojih, jer to nijesu, niti će ikad bit moji, pa hiljadu godina bili tu pored mene – no nečesovih spodoba grdnih, da grđi ne mogu bit. Ne može bit moj onaj što se opogani na bistu Ljubovu i onaj od prije neki dan što mišljaše da se na Grad heroj opogani, koji mu toliko smeta, pa makar i sin poslanika budvanskog biva.

Nije moj i nikad ama baš nikad neće postat moja milet što onakvi poganluk čini, ka spodoba što na čeljade ličaše, a čeljade ne bijaše, te se na cetinjskoj raskrsnici i svjetovno i duhovno olakša.

I nečesova tuđa soldateska, s početka prošlog vijeka, njegovom srcu mila, znala je u svojoj nemoći da doaka ovom mom brojem malom, a dušom velikom narodu crnogorskom, na grobove njegovih svetaca, na trgu nikšićkom, opoganit i vrlo grdno zborit, uz pomoć i podršku naških i izvanjih nikogovića.

Oposle, što po sebi, što na sebe, jer na Ljuba, na Cetinje i na Svetoga Vasilija, te mu se ova spodoba obraćaše, mog crnogorskog sveca, slava mu i milost, ovakav poganluk se ne može, đe je ljudi i ljudskog, tumačit no kao činjenje po sebe i na sebe, svoj nakot i svoju družinu što mu strah čuvaše da veliku nuždu od straha, ne srama, jer on srama nema, u gaće ne svrši.

PUŠTILI SMO IH

„Smrada sa farme pustimo u parlament. / Onda se krstimo kad nešto izvali. /Otkad je sveta i veka i nas, najveće protuve prigrabe vlast. / Rasturi svatove pijani svat, / bratija proglasi grabež za Krstaški rat. / Al’ sve je to već viđeno. / Svi trpimo postiđeno. / No, i spore sveće dogore i film se prekida. / Skupštinski ‘leb bez motike. To spada u narkotike. / Sa te se igle ne skida…“

E, moj Đole, odavno smo im se puštili, takvijem što im mjesto među ljude nije!

Ima u ovaj naš parlament dosta odiva izvanjih, al posebno, da im časni rod ne spominjem, dvije prednjače. Znamo ih kano dobro, ali ne i po dobroj i lijepoj beśedi i činjenju.

Jedna od morskoga, druga od gorskoga grada. Oba grada pomena vrijedna, alꞌ ne uz njihova imena, ma njih dvije, daleko se reklo, ni u petu kuću u komšiluk ih ne bih poželio. Jedna nas ubjeđuje da ne znamo ko smo, od koga smo i što smo, ako nam se ona ne ukaže, a druga nam veli da nam preci neki velji zulum učinješe nad domom njenim.

Obje nas zadužiše da bolje ne mogahu, što beśedom, što činjenjem. Jednoglasno i jednoručno, digoše ruku da naše svetinje, našu sakralnu baštinu, tuđincima darivaju i srbadiju čašćavaju. I misle da ćemo im to zaboravit, da će vrijeme, snjegovi i šaš pokrit njino nedostojno činjenje, kad se usudiše tuđe otimati. Kako su znavale dizati ruku kad ne treba, tako su znavale ćutat i spuštat tu istu ruku kad treba da se zemlja koja ih primi, đe dom sviše, odbrani, u Evropu uvede i među svjetske države i narode svrsta. Vazda kako im valja, kad trebaše u ponor nas gurnuše, e fala im, đe me čule i đe me ne čule, od koga je, dobro je, moglo je i grđe.

Naše pretke optuži, ova mlađa, otutašnija i glasnija, ma nikako ne bih moga reć časnija, nas koji se imasmo pobit s braćom, koja nam jesu braća po krvi, ali ne i po činjenju, da pripadnike njena roda, nejač, žene i starce sačuvamo, nahranimo i odbranimo. Mi njih odbranismo kako nama i dolikuje, upravo od onih za čiji račun ova njihova dična odiva, činjenje njihovih političkih predaka, našim precima pripisa. Što stari govorahu, što nam to radi, zato što je samo lijepim i čojskim zadužismo, ne može svak to da iznese.

Da, da, ista odiva što 18 puta u jednom satu ne mogaše podić ruku da podrži imena sudija crnogorskih koji Evropi dobri bijahu, a njoj i njezinim ne valjahu, da bi nas poslije optužila kako nećemo za njom i pod njom i njezinim drugaricama, a jedna bi drugoj oči iskopale od velje ljubavi. Niti ona mogaše podić ruku, nit ova starija mogaše podić glas, onako kako je znala dok neki drugi vladahu, da pametuje i śetuje.

I onda se krstimo kad nešto izvale, jer skupštinski leb bez motike to spada u narkotike, sa te se igle ne skida. Đole, glediš li nekuđ odozgo na ove moje gore crne, da crnje ne mogu bit, od onog avgusta kad osvježi i ciča zima nastupi, koliko ovi tvoji stihovi pogodiše činjenje današnje ovih odiva i njihovih drugarica istomišljenica? Ama ni muška bratija im ni za korak, po lijepom i čestitom činjenju za račun zemlje i naroda ruskog i srbijanskog, ne zaostaje.

SVE SE ZNA

„Znam, nije lako, / sve se manje-više zna. / Velike reči sićušne su postale. / Nađi bar nešto što svetluca na dnu dna. / Izvedi neki trik za nas Preostale. / Siđi u taj bunar, uklet i tih. / Sve naše novčiće otkrij za Njih. / Za klince čiste i zbunjene. / Raščini sve naše želje neispunjene…“

Sve se zna, ako se danas ne zna, onda se śutra sazna. Kako vele ko se mača lati, od mača i strada. Ne bih o Radu M. Jer, kako prije koji dan napisa moj poznanik, ma bi reka i prijatelj, advokat Zoran P., ja mogu samo da posmatram i budem strpljiv jer o njegovom činjenju će Vlado N. da tuži. Skoro trideset godina, nekad češće, nekad rjeđe, bijah u sudnicama da poslušam i ponekad što rečem, prevedem tehnički, na laički, naški, crnogorski jer s drugim zborit i pisat ne umijem. Alꞌ se nikad ne usudih, niti bih se danas usudio, da o kom presudim ili ne daj bože čoꞌeka među ljudima osudim. Nijesam te škole svršio, niti su me nečesovom takvom činjenju učili.

A Dritan-ga, ovaj premijer u panici, ako ima boga kraj mu je blizu. Ne fizički, nidajaki bog! No kraj imanja mjesta i činjenja. I ne samo njemu, no i još ponekom ministru i koministru, neopletenoj dimidžani, njihovim saradnicima, bivšim grantovskim NVO dobitnicima što se lijepo u`lebiše na kakva državna jasla, te se usudiše da naše sakralno nasljeđe i naše sjećanje tuđinu predaju.

SREĆA JE CICIJA

„Hleba i audicija, sreća je teška cicija. / Ostare deca na draftu na asfaltu, u zlu. / Mogli bi biti giganti, al’ sve su više migranti! / u svojoj zemlji, na svom tlu…“

Prije neko jutro dočekah, na aerodromu podgoričkom, potomka te se na kratko s veljih škola u tamo nekoj tuđini povrnu, da se doma, majke, sestara, braće i drugova raželi. I ne bi sam, bijaše ih poprilično, njegovih vršnjaka, koju godinu gore-dolje, lijepih, mladih, naočitih, a mogli su biti giganti, alꞌ evo ih jutros, sve mi se čini, dočekujemo kao migrante, jer zakon je isti za sve. Za neke manje, za neke više otvoren, dok nas u „Otvoren Balkan“ ne zatvore.

Ne daju, ne mogu, bojim se traže đavola. Mator sam za još jedan kastig, alꞌ velim možda i nijesam, otac mi je četiri, za svog zemana, preko glave preturio, a ja sam tek na početku, ima prilično da brojim dok se ne zabrojim. Mjesto da śedimo smirom, da se družimo, o dobru i lijepom činjenju među sobom promišljamo i svi skupa u napredak idemo, oće pod tuđinom. Neće što su, no oće što nijesu.

Imaju sve, a biše ništa. Ništa ne znaju, boga se ne boje, ljudi se ne stide, a vlast im pripade. Hljeba i audicija, po vascijelu noć na nečesovim televizijama gledaju, jer sreća je teška cicija, a pop je bratija, kad ti poškropi motor bolje radi, a oće i kakav zgoditak na kladionici ti se desiti. Đole brate, šapni im odozgo da ih neko vara, ka onog boksera podgoričkog, kad se dovati sa jednim jačim od sebe, te ga trener kuražaše, samo tako, odličan si.

On ga pogleda, i onako podgorički, šeretski reče: „Gośa, molim te pripazi na ovog sudiju, e me neko nagrdi, ubi boga u mene.“

STATISTI, ŠTRAJKOVI I LAJKOVI

„Kliče se nebulozama, u inat dijagnozama. / I isti krezubi statisti mlate barjakom. / I što je više štrajkova, / pazari više lajkova, / onaj opsenar.com. Dno-dna!“

Vanvremenski stihovi koje ti Đole napisa, ostavi da sjećaju na velikog čovjeka, a ja te samo citirah i ne zamjeri po koji komentar dopisah.

Napisah onako kako su me vaspitali, odiva iz Kuča te me na ovaj svijet, na kamenu crnogorskom, davnija dana i godina donijela i potomak Krsta Ramova iz Lješkopolja koji mi svojim činjenjem među ljudima omogući da svoje ime pored njegovog u potpisu metnem, govoreći mi da o ljudima svud i na svako mjesto samo lijepo valja zborit. Oni mene učili, ja sa odivom cuckom na ove moje potomke prenio: O ljudima i đe te čuju i đe te ne čuju, samo o dobru valja govorit, grdno valja preskočit.

Ni u najdublju jamu nije čojski o drugome grdno zborit, a posebno ne valja lagat, kako to čini čovjek bez trunke morala, spreman na sve i za pravičnu naknadu na svašta radit protiv države i naroda koji mu povjerenje ukaza da im Vladu vodi, pa iako ne bi njihov sunarodnik, ali bi njihov sapatnik. Umjesto sapatnik pokaza se da povjerenje ukrade tipatnik. No ljudi smo, griješimo, alꞌ nam se valja i popravljat. Ako smo zgiješili, nemoj da se i ogriješimo.

Valja i ove, kao i one bivše, doma poslat, a poneke, ka i one i do Spuža grada opremit.

Toliko od mene, za tebe Đole. Malo je znam, al nijesam ja poeta tvog renomea, uz tvoj sanjalački stih pokušah ti opisat moju današnju javu.

Iskreno tvoj, generacija iz 50 i neke,

Predrag Zakov BOLJEVIĆ          izvor: Pobjeda