Djevojčica i pas

Ovo je priča o zlatokosoj djevojčici koja me podsjeća na Hajdi, Johana Špiri iz prve knjige mog djetinjstva. Iz današnjeg vremena na Saru Kej.

A da ni na koga ne liči, osim na sebe, zove se Kjara.

Pas po imenu Šarlota kome ne mogu da odredim rasu, ali mogu da vidim dobrotu koja mu je u oba oka stala.

Sa pjegama i sa psećom vjernošću.

Izgubili su se u šumi, bez vuka na sreću.

Svoju igru za život, kako ja to vidim, među zelenim šipražjem i strminama brda i poluostrva Vrmac, u zelenom i vlažnom buđenju  proljeća, igrala je djevojčica Kjara i pas, sa kojim se otisnula u neku, samo njoj znanu šetnju maštom vođenu, a mrakom i kišom praćenu i ko zna kojim sve strahovima, ali i hrabrošću ova dva bića.

Mnoge opasnosti su vrebale u dvadesetčetvotvoro satnoj pustolovini djevojčice i psa, čija mi igra za život najviše liči Aski iz Andrićeve pripovjetke pod nazivom Aska i vuk.

Ni iz daleka, ni iz bliza ovoj drami, se ne mogu nabrojati sve mogućnosti i svi rizici koji su proisticali.

I o tome niti mogu niti znam.

Rekla bih samo porasla si Kjaro u jednoj kišnoj aprilskoj noći u šumi do one zvijezde prave, zvijezde plave.

Porasla si do čovjeka i još dalje iza kraja, do beskraja.

Sa prvim zrakom sunca poslije kiše, zlatokosa djevojčica je zablistala na čistini ispod brda u šumnarku kao cvjetić tih i fin.

Kiša joj je ušla u kosu, a u očima se ogledalo ono malo sunce koje joj je pomoglo da se nađe u zagrljaj dobrih ljudi.

A mnogi dobri ljudi su je tražili. Svi do jednog spremni da pokisnu , da se i sami strmoglave u škrape i bistijerne i u samu noć.

Ima na žalost uvijek i onih drugih, dokonih najblaže ću reći, i onog neprevaziđenog našeg kurioznog  iz malih mjesta pored mora. One malograđanske potrebe da se priča i puštaju vijesti bez provjere i da se muci staje na muku.

Riječi često lete oko nas i prosto odgovaraju nečijoj potrebi da lakomisleno obasipamo sebe i druge ne razmišljajući koje sve posljedice izazivaju.

Ta nesmotrenost s jedne, ali i tendencija da se prvi oglase i da sa društvenih  mreža koje često umrežavaju neistine,izmišljotine,ćakule one prizemne, postalo je pravilo.

Postao je virus, ma infekcioja reću ću.

Što se god dogodi, po pravilu loše, eto ti priče, pređe i raspredanja.

U toj vejavici riječi, po sitemu rekla – kazala, reče mi jedan čovjek, nije nego, ali nijesi čula-čuo, bilo je u medijima, znam ja što je to i odakle dolazi.

Nije to istina. Našli su je. Jesu, nijesu, ima psa nema psa.

Ko je prvi našao djevojčicu? Ko je prvi objavio, a ko ni riječi nije rekao i zbog čega, koja je teorija zavjere  na sceni društveno političkoj i fejsbuk teatru, itd itt.

Nesporno da smo svi i oni koji su osvanuli u potrazi, kisnuli i bili sremni na sopstveni rizik i oni pored ekrana računara, televizija, radio prijemnika, portala iz kuća i sa posla, pratili i strijepili.

I svi isto željeli. Da se pronađe djevojčica.

Mora li svaka nevolja biti  popraćena provincijalnim i najčešće dokonim, prizemnim pričama i besjedama, piskaranjem i lajanjem?

Kad će doći vrijeme, pitam se, da riječ ljudska postane ljubav, borba za dobro, veličina, ljepota, hrabrost.

Samo takvim riječima i istinom rađa se malo sunce u očima Kjare i mjesec u Šarlotinim sjetnim zenicama.

Oboje su sretno stigli kući.

Neka im bude toplo oko velikog srca.

Kjaro, na kušinu (jastuku), da što prije zaboraviš ovaj ružan san.

Dubravka Jovanović