Dezintegracija crnogorskog društva (postepeno rastakanje njene esencije), uz ekskomunikaciju Cetinja

Prvo su nas “mirom”” – kao vidom neke neobjavašnjive, metafičke “nacije” – stavljali u krug “izbornika za pravu stvar”, zatim su nas “budućnošću” oporavljali od sadašnjosti, pa pravoslavljem, kontaminiranim sitnoličnim finansijskim i moćničkim imperativima, stavili u poziciju da “vjerujemo” stvarima, koje ne samo da su izvan naših čula i moći zapažanja, već i izvan religijskog prostora, kao takvog. Uslijedila je operacija “učini ih zadovoljnim, da ne bi razmišljali”, unekoliko potom: “osvijesti ih činjenicom – da su u manjini”. Nekoliko partija, najrazličitijeg spektara imena, od onih tradicionalnih, jako radikalnih, “neoliberalno obojenih”, da nevjerovatnih poriva da se preostali, nedogmatski dio stanovništva, neprimjereno podredi prefiksu “građanski” – ako je pod njim podrazumijevano sve ono što nije korumpirano i odiljeno unutar “vjerski”. Takav sadržaj svijesti, uveliko kruži našim svijetom, čineći ga svime, samo ne realnim. I nadrealnim, u svakom segmentu, i tragikomičnim, i nedostupnim izvan okvira magijsko-mentalnih-rijaliti šouova i uređenja, u koje je uključena i hipnoza – i manipulacija, u dubinskom smislu te riječi i malverzacija – utoliko prije, što su sve moguće vrste zamjena teza, postale svakodnevna pojava. Takva “stranica” sabotiranja crnogorskog naroda, pod njenom zastavom i njenim imenom, najgora je savremena vrsta zločina, koju ja znam. Uz to, deklarativno upotrebljavanje izrazito crnogorske leksike, uz naglašene autentične glasovne pojave u ovom društvu, regionalno jedinstvene i nepopovljive u sličnim okruženjima (osim u iseljeničkim formacijama), čine ovu realnost još više oporom. Da bi se takvo mentalno stanje uopšte izdržalo i podnijelo (a da ne odnese u suštini, najveći dio energije životne, zaista dragocjene), mora se neđe, odrediti granica. Kako je oko nas sve postalo više nego naučno-fantastično i nedokazivo bilo kojim istorijskim, logičkim, etničkim, duhovnim, duševnim principima, koji su, kao takvi, počivali na temeljima ove civilizacije, kojoj kao ljudska rasa, pripadamo, ostaje nam da vizualiziramo koncepte koji su važili nekad, i koji su se usitinu primjenjivali, sa ciljem da ovaj svijet bude bolje mjesto za život, i samo disanje, na prvom mjestu. Ekskomuniciranje samog centra, jezgra, bȋti ove jedinstvene narodnosti, dovodi do prenebregavanja činjenica, da je to drugo uronjeno u prvo, a ne obrnuto. Prenagomilavanje sadržaja, istrgnutih iz konteksta, mentalni prostor odista truju i fragmentirajući ga do besmisla, otvaraju prostore za apatiju i ozbiljno duševno poniranje. To ni malo nije zanemarljivo, jer kao što su tehnike bioloških ratovanja zamijenije suštinu i pojam rata, kakvog poimamo, tako i nedovoljno i nepravilno informisanje javnosti o stvarnim društvenim pojavama dovode do nestanka tradicije, ispred očiju. Suptilnom jezom, koju stvara nepravilno učenje, svjesnog činjenje protiv zdravog razuma, pod maskom “dobrote” i “davanja” – dovodi se do uspravljanja one vrste majmuna, koja nije evoluirala. I nije tome kraj: tehnike razvijenosti dosežu do nevjerovatnih ciljeva “gašenja svega autentičnog” – laganim serviranjem laži, kroz demagogiju “nije se moglo drugačije”.To lagano gutanje, kroz porcije, malo-po-malo, u ritmičkim intervalima jasno i definisano i određeno, kod naroda, ma ko on bio, dovodi do gašenja elementarnih funkcija: śećanja – i određivanja u odnosu na njega. Lobiranjem određenih struktura da rade onaj dio posla, i doređuju “nepokrivani” – ravan gušenja sopstenog instikta biva sveutvrđena, opštim utrnućem. Ta otuđenost od sopstvenog bića, neće nas, ma koliko se mi opirali tome, odvesti nigdje, nego nazad – do nas samih, suočeljavajući nas – do bola – sa sopstvenim izdajstvom i načina i pogleda na svijet. “Samo ti radi svoj posao”, a “ja ću svoj” dok narod misli da ja imam sopstveno izraženo mišljenje, i to na utjemeljenjima ustanovljeno, koje se razlikuje od tvog, dok kupujemo vrijeme da nestane ciklus, zasnovan na obnovama, koje su neminovne.

Ivana Đukić