DEVETNAESTI BROJ „JEZERSKOG VRHA“: OD LOVĆENA DO PROKLETIJA, GLAS PRIRODE, BAŠTINE I ODGOVORNE RIJEČ

DEVETNAESTI BROJ „JEZERSKOG VRHA“: OD LOVĆENA DO PROKLETIJA, GLAS PRIRODE, BAŠTINE I ODGOVORNE RIJEČ

Piše: Božidar PROROČIĆ, istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena

 Objavljen je devetnaesti broj časopisa „Jezerski vrh“, periodičnog štampanog medija koji na svojim stranicama povezuje prirodnu i kulturnu baštinu, savremene ekološke izazove, lokalne zajednice, obrazovanje mladih i odgovornost javne riječi. Novi broj ne ostaje unutar granica jedne planine niti jedne teme. Njegov put vodi od Lovćena i Njeguša, preko Kotora, Budve i Podgorice, do Visitora, Plava i Prokletija.

Naslovna priča „U sjenci munike, pod Njegoševim nebom, uz 74 godine NP Lovćen“, autora Božidara Proročića, posvećena je obilježavanju 74 godine postojanja Nacionalnog parka Lovćen. Jubilej je predstavljen kroz susret ljudi, prirode, muzike i trajanja.

Prilog „Lovćen kao nasljeđe prirode, tradicije i crnogorskog identiteta“, koji je priredio Igor Kokotović, približava čitaocima segmente i vrijednosti planine. Lovćen je istovremeno prirodni prostor, istorijska tačka oslonca i mjesto na kojem se prepoznaju obrisi crnogorskog identiteta. Njegovi vrhovi, šume, kamenjari, vode, sela i stari putevi nijesu odvojeni djelovi, već cjelina koju je moguće razumjeti jedino povezivanjem prirode i čovjeka.

O starim putevima i njihovom savremenom značenju piše Veselin Živanović u tekstu „Turistički put koji mora čuvati prostor“. Put od Kotora preko Špiljara i Krstca prema Njegušima i Lovćenu nije predstavljen samo kao planinarska dionica. On nosi tragove nekadašnjeg kretanja ljudi i robe, veza između Primorja i crnogorske unutrašnjosti, ali i upozorenje da turistička valorizacija ne smije uništiti prostor koji želi da predstavi.

Dr Veselin Luburić u trećem nastavku priloga „Evropski put ekologije Crne Gore“ razmatra odnos države prema njenim prirodnim vrijednostima. Ekološko opredjeljenje ne potvrđuje se deklaracijama, već kvalitetom odluka, sprovođenjem zakona i spremnošću institucija da prirodni prostor zaštite i onda kada se suoče sa snažnim ekonomskim interesima.

Posebno mjesto pripada mladima. Aleksandra Vujović u tekstu „Šest dana učenja, istraživanja i odgovornosti prema prirodi“ predstavlja prvu generaciju mladih rendžera Lovćena. Djeca su kroz terenski rad, praktične vježbe i neposredan susret sa zaštićenim područjem upoznavala prirodne i kulturne vrijednosti planine, pravila ponašanja, rad rendžerske službe, osnove prve pomoći i postupanje u situacijama koje mogu ugroziti prirodu. Šest dana programa pokazalo je da se odgovornost ne uči samo iz knjige. Ona se razvija hodanjem kroz prostor, razgovorom i razumijevanjem posljedica svakog postupka.

Sanja Lubarda u prilogu „Budva ne smije imati zatvorena vrata: Pristupačnost grada kao mjera njegove ljudskosti“ otvara pitanje položaja osoba sa invaliditetom i drugih građana koji se svakodnevno suočavaju sa fizičkim i društvenim preprekama. Grad se ne mjeri samo izgledom trgova, ulica i građevina. Njegova stvarna vrijednost pokazuje se kroz mogućnost svakog čovjeka da se slobodno kreće, koristi javne sadržaje i učestvuje u životu zajednice.

Marina Kojović donosi portret Ike Kustudić u tekstu „Život utkan u Majstore: devedeset godina Ike Kustudić“. Priča o jednoj ženi prerasta u zapis o životu na lovćenskom selu, radu bez odmora, podizanju porodice i opstajanju u prostoru koji čovjeku ništa nije davao bez napora. Ikin život čuva dio pamćenja Majstora, sela u kojem su kuća, porodica, stoka, voda i zemlja činili nerazdvojnu zajednicu.

Mr Jasmin Spahić u prilogu „Gorica, zeleni prostor koji pripada gradu: Od Mediteranskog vrta do mjesta susreta, učenja i rekreacije“ govori o prostoru koji Podgorici daje mogućnost da neposredno uz gradske ulice sačuva susret sa prirodom. Gorica nije prazna površina između naselja. Ona je mjesto rekreacije, obrazovanja, odmora i zajedničkog života, zbog čega njena zaštita mora biti dio ozbiljne gradske politike.

Sa sjevera Crne Gore dolazi priča Bobana Redžepagića „Visitor, planina između jezera i neba“. Visitor je predstavljen kroz njegove visine, pejzaže i vezu sa Plavskim jezerom. To je planina čija ljepota ne traži prenaglašene opise. Dovoljni su pogled sa vrha, otvoren prostor i susret planinskih vijenaca sa plavskom kotlinom da se razumije zašto pripada najdragocjenijim predjelima Crne Gore.

Božidar Proročić u tekstu „Dani borovnice 2026: kada Plav otvori jezero, planinu i srce“ donosi priču o manifestaciji koja je povezala prirodu, tradiciju, sport, kulturu i lokalnu zajednicu. Borovnica sa Prokletija nije predstavljena samo kao planinski plod, već kao znak zavičaja i povod da se ljudi okupe, predstave svoje proizvode i sačuvaju vezu sa prostorom kojem pripadaju.

Almir Jasavić u tekstu „Divlja metvica Lovćena: miris koji se pamti“ približava čitaocima biljku Mentha longifolia, njeno mjesto u tradicionalnom znanju i potrebu odgovorne upotrebe. Poznavanje ljekovitih i aromatičnih biljaka nije dozvola za nekontrolisano branje. Vrijednost tradicionalnog iskustva upravo je u mjeri, poštovanju prirodnog ciklusa i svijesti da biljka mora ostati u svom staništu kako bi je prepoznale i buduće generacije.

Igor Drašković priredio je drugi dio priloga „Njeguši, Lovćen i stari crnogorski putevi: Od kotorskih staza do puteva prema svijetu“. Stari putevi nijesu samo linije usječene u kamen. Njima su prolazili ljudi, stoka, roba, vijesti i ideje. Preko njih su Njeguši i Lovćen održavali vezu sa Kotorom, Primorjem i udaljenijim krajevima, pa svaki njihov ostatak predstavlja dio kulturnog pejzaža koji zaslužuje istraživanje i zaštitu.

Tomo Pajović u tekstu „Kada lijepa objava nije isto što i odgovorna informacija“ govori o granici između dopadljivog sadržaja i profesionalno provjerene javne riječi. Fotografija može privući pažnju, a naslov izazvati snažnu reakciju, ali ni jedno ni drugo nije zamjena za činjenice. U vremenu brzog objavljivanja odgovornost novinara, urednika i svakog korisnika društvenih mreža postaje važnija nego ranije. Posebna pažnja potrebna je kada se objavljuju podaci o rijetkim vrstama, osjetljivim staništima i zaštićenim područjima, jer nepromišljena informacija može otvoriti prostor za njihovo ugrožavanje.

Devetnaesti broj „Jezerskog vrha“ povezuje različite krajeve, ljude i iskustva bez pokušaja da ih svede na jednu poruku. Zajedničko im je uvjerenje da priroda, kulturna baština i javna riječ zahtijevaju odgovornost. Planina se ne čuva njenim imenom, grad se ne čini pristupačnim lijepim planovima, a informacija ne postaje istinita zato što je privukla mnogo pažnje.

„Jezerski vrh“ zato ostaje otvoren prostor za autore koji poznaju teme o kojima pišu i za ljude čiji život i rad zaslužuju da budu zabilježeni. Devetnaesti broj donosi glasove sa Lovćena, Njeguša, Kotora, Budve, Podgorice, Visitora, Plava i Prokletija. U njima nema jedne Crne Gore, već mnogo njenih predjela i iskustava povezanih potrebom da se ono vrijedno prepozna prije nego što bude izgubljeno.