Despotu na izdisaju ni pumpanje ne pomaže

Piše: Slavko Mandić

Taman kad pomisliš da nema kad nama da se bavi, jer se o svome jadu zabavio, njegovo budno oko ipak na Nikšić gleda. Možda to nije onako kako je bilo prošli put, kad je na sva zvona najavljivana odsudna Bitka za Nikšić, novcem i turist glasačima od kojekuda, uz konstantnu brigu sveukupnih crkvenjakovića, ali jeste dovoljno da bar malo začini predizborni ambijent u gradu pod Trebjesom.

Naoko, to što je on kazao da su Crnogorski mafijaški klanovi umiješani u pokušaj rušenja ustavnog poretka u Srbiji, ne izgleda da ima veze sa nikšićkim izborima, ali ako u vremenu vlastitog propadanja ne može više, može ovakvim bočnim udarima. Da pripomogne i u najcrnjim trenucima svoje despotske vlasti, kada mu se tron žestoko drma i prijeti mu politička kataklizma epskih razmjera. A kad vlast iz ruke jednom ode u nepovrat, možda će konačno i da omiriše iznutra pojedine ustanove od posebnog značaja za čuvanje na duže vrijeme ovakvih društvenih nepogoda.

Pa zašto je onda pominjao učešće crnogorskih mafijaških klanova u organizovanju „rušenja Srbije“? Zar nema učesnika najveće planetarne zavjere protiv njega lično na svim meridijanima? Jačih i brojnijih. Iza kojih stoje moćne noćne sile i nekakvi vukovi, takođe noćni? Kojima, valja to istaći zarad dragog mu naroda, uspješno odolijeva. Pobijediće, s razlogom je samouvjeren diktator, što je već zapisano masnim slovima u njegovoj dugo pripremanoj knjizi „Kako sam pobijedio obojenu revoluciju“. Koja nikad neće izaći iz štampe, jer nikad nije napisana, zato što se obojena revolucija nikad nije ni desila. Tačno je to sve, ali nikšićkoj bratiji to nije od koristi. Ništa strani plaćenici. Samo domaći izdajnici, po mogućnosti rušitelji ustavnog poretka bratske Srbije. A ko je za to bolji od kriminalnih klanova? Niko, zasigurno, razumio je do dobro diktator.  Neophodne su domaće snage da iznutra rovare. Zato, nema boljih učesnika zavjere od provjerenih crnogorskih mafijaša. Zbog njih će ovamo stići i dodikovijanska horda, istina u znatno manjem broju, jez njihovoga šefa ćeraju uzduž i poprijeko po Republici Srpskoj, spremajući mu klopku u koju će, bez sumnje upasti onda kad ga dobro umore. Pa će onda da ga strpaju tamo đe mu je mjesto. A kad njega jednom smjeste, doće na red i ovaj drhtavac picousti. Zato mu treba mafijaško pumpanje, da mu se učini odstupnica i obezbijedi brlog u šubarinom staništu. Jer  narod želi prosperitetan Nikšić, evropski, sa najvećim i najbržim uspješnim propadanjem u povijesti ovog znamenitog grada. U to ih je najbolje uvjerio šubarin srednji prst, posvećen nacionalnoj himni, kad je stojao nepomičan uz slučajnog preśednika, koji pojma nije imao o čemu se tu radi. Kao i propast svega čega se dofatio.
Tanko je sve to što autokrata nudi šubari za spas. Izdušio je, vidljivo je na svakom koraku. Zadnji su otkosi čak i u priči o dekanki iz NIša, koja je, kako slikovito objasni jednonacionalnom narodu njegovom, sama nasrnula na nož žene, uplašene za vlastitu bezbijednost. A kao svaka zabrinuta baba, ne odnosi se na njega, nego na nju, branila je pravo ustavom zagarantovano unuci da uči, koje  joj je  uskratio crnogorski kriminalni klan, suorganizator opšteg srbijanskog ustanka. Valjda četvrtog u istoriji  jedne od najmlađih država evropskog okruženja.

Boli što ne može više da pomogne bratu šubari. Onome koji se javno odrekao predaka u Narodnoj skupštini Srbije, saopštavajući da ovo đe se on neke jade pita, nije Crna Gora njegovih predaka, već je to od oslobođenja 2020. godine Srbija. Taj kolosalni balvan (ima veze sa revolucijom) je zbog pomenutog  idiotluka postao omiljena ličnost u redovima četničkih struktura vlasti. Zato njemu po svaku cijenu valja pomoći. Pa ako ne može novcem, jer troši na onaj sramni Ćacilend i šakom i kapom, ako nema traktora jer su im njegovi probili gume, a novih nema, ako nema isporuke zvučnog topa, kojeg nikad nije ni bilo, osim što ga je bilo i što je po narodu isprobavao borbenu gotovost svojih bezbjednosnih snaga, onda makar ima kriminalnih klanova. A Nikšić, jasno je to njemu, neće kriminal, korupciju, krađu, ubistva, nasilja, silovanja… Sve ono na čemu je on lično doktorirao desetljećima unatrag.

Bjegunac iz Niša i kukavica u trenucima najačih udara jajčane revolucije, koji će se toboš brzo vratit da slomi ove gađače, ali kad njih tamo ne bude, postao je momentalno bruka za Nikšić. Śeti ga se još tu i tamo po koja zalutala ovca, više mrtva duša sistema u propadanju. Jer on nije umio, poput domaćeg singapurca, da načini sporazum o blagorodnoj i bogougodnoj raspodjeli domaćih resursa dobronamjernim Abu Dabijevcima, koji će nas učiniti generalno bogatijim, kada nam za stogodišnji vijek uzmu Veliku plažu. I  Ulcinj i što im se ćefne još.  Dobili smo tako novi preporod, pored onoga koji je svojevreno učinio grguravi mu prethodnik, brat Abaz, dajući naše svetinje i duhovne hramove, uz dodatno ogromno teritorijalno bogatstvo, popovima tuđe vjerotrgovačko-političke klase. Vučić i u deminutivu nije dosegao visinu jednog maštovitog lažca – singapurca. A možda mu se ovaj i sveti za onu šaradu koju mu je učinio sa potvrdom o državljanstvu Srbije, i svakovrsnim udarima na njega što se usudio da zeru bude izvan kontrole. Ućerao ga je u brazdu, jasno je, ali to nije to što pomaže Nikšiću. Kad  nema para da se dijeli šakom i turskijem fesom, kad nema autobusa i nadaleko čuvenog parizer sedviča, od kojega se onaj Mali Siniša zamalo udavi, onda nema ni potrebnih glasova.

Tako da će se, vjerujmo u to, Nikšić 14. aprila probuditi oslobođen fašističkog jarma. Onakav kakav je vazda bio, čojski i sojski, uspravljen, zagledan u budućnost, grad mladosti, uspjeha i dokazanog antifašizma. Da se više nikada ne desi šubara niti obojeni srbijanski despot.
Neka je vječan Nikšić i naša Crna Gora!