Desantni srpski pop i Deveta Božja  zapovijest

Piše: Sreten Vujović

„To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laž, već  je cilj  da u ništa ne vjeruje. Takvom narodu  nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete raditi što gođ hoćete!“

Hannah Arendt, filozofkinja

Jedan posrbljeni Albanac u društvu sa desantnim popom, Crkve Srbije, Joanikijem II (Joanikije I je osuđen kao ratni zlikovac, a proglašen za sveca u „paketu“ sa fašističkim koljačima Macom i Šiljkom) ponovo pokreće kampanju o „sumraku Lovćena“ ponavljajući „mantru“ o 50 godišnjici „razaranja Njegoševe kapele na Lovćenu”.

Suprotno Devetoj Božjoj Zapovijesti ovi sektaši imaju pravo da je Njegoševa Kapelica, posvećena Sv. Petru Cetinjskom, razorena, ali „zaboravljaju“ da se za dvije godine navršava 100 godišnjica njenog  „sumraka“, pri čemu je „izvođač radova“ bio Aleksandar Karađorđević,  u Crnoj Gori od „milošte“ nazvan Aca Palikuća (Palikuća je đevojačko prezime)! Originalna  Njegoševa kapelica je  oburdana niz Koprivnu stranu 1925. godine, pri čemu je u „žaru operacije“ bačena i Njegoševa petna kost, pronađena tek nakon Drugog svjetskog rata! Nova, Palikućina kapelica je sagrađena izvan starijeh temelja prave Njegoševe kapelice, desetak metara dalje i posvećena je Palikućinom sinu Petru! Stoga je razumljiv žal ovih  janjičara, Ace sarajevskog snajperiste, u narodu poznatijeg kao Parizermen!

Desantni pop Crkve Srbije ne haje niti za jednu od deset Božjih zapovijesti, ponajmanje za devetu, a još manje ja  sedam smrtnih grijehova, pri čemu je u njegovom činodjejstviju  najprepoznatljivija gordost i oholost:

Ohol  je onaj čovjek koji se odnosi potcjenjivački prema ljudima, a prema hrišćanskom učenju i prema Svevišnjem. Ohol čovjek je  osoba, puna sebe; smatra da sve najbolje zna, i da sve najbolje umije da uradi. Oholost predstavlja precjenjivanje svojih mogućnosti i stvaranje osjećaja nadmoćnosti u odnosu na druge osobe!

Da se u ovom suludom i zlikovačkom naumu ne može bolje (zlo)upotrijebiti lakovjernost, neukost i neobaviještenost svjedoči  Hannah Arendt, da sa „takvim narodom možete raditi što gođ hoćete“.

U vrijeme najvećeg  nacifašističkog zla koje je snašlo čovječanstvo, ovu jednostavnu istinu je dalje „razradio“  šef Hitlerove propagande Joseph Goebbels, čijem se Füreru  divio srpski patrijarh Nikolaj Velimirović, tvrdeći da je Sv. Sava „rodonačelnik“ fašizma i da je on „taj posao“ Srbima već odavno obavio! Goebbels u tom smislu kaže slijedeće:

„Ako izgovorite dovoljno veliku laž i nastavite da je ponavljate ljudi će na kraju u nju povjerovati. Laž može opstati samo onoliko dugo koliko država može zaštiti narod od političkih, ekonomskih i/ili vojnih posljedica laži. Zato je od životne važnosti za državu da iskoristi sve njene moći i suzbije njihov sukob, jer je istina smrtni neprijatelj laži i sljedstveno tome, istina je najveći neprijatelj države.“

Ovu teoriju je dalje varirao „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić:

„laž je vid srpskog patriotizma…Laž je srpski državni interes…Laž je u samom biću Srbina…“

Vraćamo se Jonakiju II nedostojnom, klerofašistčkom žrecu i „junaku“ sa početka ove priče i krug se tu zatvara, što ne znači da je konačan, u skladu sa dječjom pjesmicom „Kolariću, paniću, sami sebe zaplićemo…“