Đenero: Sreća je što Milatović ne vodi spoljnu politiku Crne Gore

Hrvatski analitičar tvrdi da najava crnogorskog predsjednika da se ponovo otvori pitanje razgraničenja na kopnu na prostoru Prevlake vodi Crnu Goru u slijepu ulicu

Ono što najavljuje predsjednik Milatović da bi Crnoj Gori trebalo da pripadne rt Oštro blokira mogućnost da se Hrvatska saglasi sa zatvaranjem poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, ali dovodi u pitanje i to najavljuje li Predsjednik Crne Gore ovom izjavom odstupanje od načela vladavine prava i poštovanja temeljnog dokumenta: arbitražnog mišljenja Badinterove komisije – kaže hrvatski analitičar

Autorka: Marija Jovićević

Više od ideje da bi Miodrag Lekić, akter iz kruga DF-a, trebalo, po mišljenju predsjednika Milatovića, da vodi pregovore o razgraničenju sa Hrvatskom, brine izjava koju je u vezi sa „pravednom“ granicom nedavno izgovorio Predsjednik Crne Gore. Naime, prema njegovom mišljenju trebalo bi ponovno otvoriti pitanje razgraničenja na kopnu na prostoru Prevlake i da bi „pravedno“ bilo da Crnoj Gori pripadne rt Oštro. Problem Milatovićeve logike, koji bi Lekić sasvim sigurno slijedio, jeste u tome što je pitanje razgraničenja na kopnu definitivno riješeno i to arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije još 1992. godine. Granica koja je tada definisana je dio hrvatske pravne stečevine (acquisa) unesenog u Evropsku uniju njenim pristupanjem 2013. godine, a Crna Gora je prije dvadeset godina prihvatila arbitražna mišljenja Badinterove komisije, a to je zapravo bio preduslov prepoznavanja Crne Gore kao suverene države – kaže u razgovoru za Pobjedu hrvatski analitičar Davor Đenero.

POBJEDA: Kako gledate na prijedlog crnogorskog predsjednika da Miodrag Lekić vodi pregovore sa crnogorske strane o Prevlaci? Da li će to biti otežavajuća okolonost?

ĐENERO: Više od ideje da bi Miodrag Lekić, akter iz kruga DF-a, trebao po mišljenju predsjednika Milatovića voditi pregovore o razgraničenju sa Hrvatskom, brine izjava koju je u vezi „pravedne“ granice nedavno izgovorio Predsjednik Crne Gore. Naime, prema njegovom mišljenju trebalo bi ponovno otvoriti pitanje razgraničenja na kopnu na prostoru Prevlake, da bi „pravedno“ bilo da Crnoj Gori pripadne rt Oštro. Problem Milatovićeve logike, koju bi Lekić sasvim sigurno slijedio, u tome je što je pitanje razgraničenja na kopnu definitivno riješeno i to arbitražnim mišljenjem Badinterove komisije, još 1992. godine, granica koja je tada definirana jeste dio hrvatske pravne stečevine (acquisa) unesenog u Evropsku uniju njenim pristupanjem 2013. godine, a Crna Gora je pred dvadeset godina prihvatila arbitražna mišljenja Badinterove komisije, a to je zapravo bio preduvjet prepoznavanja Crne Gore kao suverene države.

Razgraničenje na kopnu je definirano Badinterovim arbitražnim mišljenjem, i na osnovu toga što je prihvatila Badinterovu arbitražu, Crna Gora je priznata kao suverena država. Nerazumijevanjem temelja međunarodnog prava, predsjednik Milatović riskira, zbog posve nevažne stvari, i to je vrlo ozbiljan problem. To je predsjednik Đukanović i te kako dobro razumio, zato je privremeni režim na granici, koji je definisao pokojni profesor Budislav Vukas, nekad sudija Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu. Taj privremeni režim je de facto trajno riješio odnose na moru, a Hrvatska i Crna Gora imaju mogućnost ili pretvoriti taj privremeni režim u trajno rješenje, ili pitanje iznijeti pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, koji će nomotehnički definisati sporazum, u skladu s minuciozno izrađenim privremenim režimom na moru.

Ono što najavljuje predsjednik Milatović, međutim, Crnu Goru vodi u sijepu ulicu i blokira joj mogućnost da se Hrvatska saglasi sa zatvaranjem poglavlja o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, ali dovodi u pitanje i to najavljuje li Predsjednik Crne Gore ovom izjavom odstupanje od načela vladavine prava i poštovanja temeljnog dokumenta: arbitražnog mišljenja Badinterove komisije.

Pogrešku kakvu danas radi predsjednik Milatović, već je jednom pokušao napraviti tadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Očito je da kao i Krivokapić, predsjednik Milatović elementarno ne razumije pravila međunarodnoga prava. Sreća je, međutim, da Crna Gora funkcioše u sistemu

parlamentarne vlade, da vanjsku politiku stvarno vodi Vlada, a da Predsjednik države funkcioniše samo kao predstavnik suvereniteta. Čini se da i premijer Milojko Spajić, ali i ministrar Ervin Ibrahimović, te ministarka evropskih integracija Maida Gorčević razumiju pravila međunarodnog javnog prava, pa predsjednik Milatović može napraviti određenu štetu i zategnuti bilateralne odnose, ali ne može ih ozbiljnije ugroziti, niti nametnuti svoja kadrovska rješenja iz DF-ova „kadrovskog bazena“.

POBJEDA:Gledali smo ovih dana Vučićev pokušaj da destabilzije Crnu Goru. Crvene linije su pređene, kako je reagovala crnogorska strana?

ĐENERO: Čini mi se dobro i umjereno. Crnogorske javne vlasti, vjerojatno uz malu pomoć evropskih prijatelja, spriječile su izazivanje opasne socijalne dinamike na svom teritoriju. Može se raspravljati koji je scenarij režim Aleksandra Vučića htio sprovesti u Crnoj Gori: je li to bio scenarij iz Potočara, kad je Vučić uz pomoć BIA izveo performans na obilježavanju dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici, ili je to bio pokušaj ponavljanja scenarija iz Banjske u septembru 2023, (kopiranog Putinovog scenarija aneksije Krima 2014), ali je jasno da je taj desant na Tivat bio podjednako diletantski osmišljen i sproveden, kao i operacija što ju je Milan Radoičić sprovodio na Sjeveru Kosova, u vrijeme dok se autoritarni vladar Srbije vraćao avionom iz Njujorka u Srbiju.

Ponovno je jednako „uvjerljiv“ u tvrdnji da su operaciju doduše sproveli ljudi iz njegova okruženja, ali da on o tome nije ništa znao, kao što je bio „uvjerljiv“ kad je tvrdio da on ne poznaje Radoičiča i da s njegovom terorističkom operacijom nema ništa. Kao što je tvrdio da suspektni ljudi koje je okupio Radoičić nisu teroristi, nego zabrinuti kosovski Srbi, tako i sada tvrdi da njegovi fanovi iz aviona nisu kriminogene osobe, nego sportisti i patriote.

Važno je da ti ljudi nisu po Crnoj Gori počeli sprovoditi „hibridne operacije“, kao što je važno i to da na provokacije koje su uslijedile iz unutarnjeg kruga autoritarnog vladara Srbije, javne vlasti u Crnoj Gori nisu reagirale. Pametno je bilo i to da na njegovo jasno negiranje državnoga suvereniteta Crne Gore, odbijanjem protokolarnog dočeka, što je samo zaoštrilo retoriku iz vremena 21. maja i dvadesete godišnjice Dana nezavisnosti Crne Gore, javne vlasti u Crnoj Gori nisu reagirale zabranom ulaska beogradskog autokrata u Crnu Goru.

Za Crnu Goru je silno važno to što se i u njenom slučaju pokazuje da zamah procesa europske integracije u političkom životu zemlje afirmira njene najbolje vrijednosti. I to, bez obzira na opstrukciju pristupnog procesa, što ga vlasti u Beogradu (vjerojatno opet u dosluhu s represivnim aparatom Putinova totalitarnog režima) vode protiv Crne Gore, na način koji neodoljivo podsjeća na treći scenarij, kojeg smo se morali sjetiti ovih dana: na onaj od 16. oktobra 2016, kad su SVR i BIA pokušale srušiti demokratski poredak u Crnoj Gori, kako bi onemogućile pristupanje Crne Gore NATO savezu. U tom je kontekstu silno važno to što je premijer Spajić progovorio o mogućnosti formiranja koncentracijske vlade, vlade koja bi okupila sve koji pripadaju „proeuropskoj koaliciji“, a ono što Vučićev režim radi zadnjih dana jasno govori o tome da je politička integracija Crne Gore oko temeljnih vrijednosti postala vrlo ozbiljna i da je veliki iskorak prema zaštiti političke sigurnosti i demokratskog poretka u ovoj državi već učinjen.

POBJEDA: Da li EU sada vidi koliku štetu pravi Vučić?

ĐENERO: Čini mi se da je puno važnije to što politička većina u Crnoj Gori jasno razumije što je najveća opasnost za interese demokratske, stabilne i suverene Crne Gore, negoli to što će o Vučićevim hibridnim aktivnostima trenutno reći Evropska unija. Iako EU još uvijek verbalno zastupa koncept o tome kako je integracija Srbije moguća, što nije realno barem tako dugo dok ne dođe do smjene vlasti, ali i promjene političkih vrijednosti u Srbiji, vidljivo je i to da se postepeno stvara i scenarij o tome kako prostor Jugoistočne Evrope može funkcionisati sa „rupom u tepihu“.

Jasno je da je Vučićeva koncepcija o tome da Srbija ne mora ući u EU, ali da bi je trebalo primiti u Evropski ekonomski prostor i Šengensku zonu, a da istovremeno deklarira kako mu nije na kraj pameti ukinuti bezvizni režim za građane Rusije (ali i nekih drugih država koje su prepoznate kao sigurnosni izazov za Uniju) više ne izaziva niti podsmijeh u Uniji, nego jednostavno prezir. Istovremeno, unutar Inicijative tri mora razvija se, odnosno polako dovršava, cestovni koridor Via Carpathia koji Grčku, preko Bugarske, Rumunije i

Mađarske, povezuje sa Srednjom Evropom, i Baltičkim državama, a sve unutar Šengenske zone. Vučićev autoritarni režim, u vazalnom odnosu prema Kini i Rusiji, ne može se nadati niti uspješnosti projekta Pojas i Put, koji se urušava zajedno sa disfunkcionalnom novoizgrađenom željezničkom mrežom, a jasno je da se neće blagonaklono gledati na to da Srbija bude odredište prekrcavanja kineskih proizvoda i kapitala za europsko tržište. A ništa osim toga režim Aleksandra Vučića nije uspio osmisliti kao svoju razvojnu i ekonomsku strategiju.