Demokratizacija bestiđa

Piše: Meliha Meli Ramusović

To što smo sebi jasno predočili u čemu je problem, ne znači i da će nam pomoći da problem rješimo.
Posebno ako je u pitanju politika. I Crna Gora.
I mnogo je tih problema. Državnih i antidržavnih. Ali, jedan se ipak izdvaja upornošću i golemošću. A to je društvo koje se samo o sebe sapliće. U blatu korupcije.

I tu niko nije aboliran krivice. Jer, sociologija sredine radi svoje. Taj opsjedajući usud, na kojeg nas redovno podsjeća hroničar našeg vremena, sentimentalni cinik, Zoran Piperović.
I podrazumijeva se zato, ono što demokratija, čak i ovakva, u pokušju, ne može da podrazumjeva.
Podrazumjeva se da je glas valuta ( tačnije, kriptovaluta – to su one ekspertski tajnovite). I to vrlo često jedina valuta koju posjeduju građani lišeni svakog ekonomskog dostojanstva.
I premda je ona neoliberalna mantra o nepogrješivosti tržišta sve upitnija pred dramama našeg doba, na ovom našem, glasačkom, tržištu ipak nije.
Nepogrješivo se dešava i nepogrješivo održava to tržište glasova lišenih glasa. Dešava se uprkos istorijskih i inih antikorupcionaških prevrata, uprkos apostolskih principa.

Uprkos (ili upravo zbog) porođajnih muka demokratije.
Koja nam se opet dešava uprkos nas samih.
Makar i tako kako se naopako dešava, kao demokratizacija političkog bestiđa.