Demokratija kojoj ni Kaligulin Incitatus nije vičan

Piše: Slavko Mandić

Malo po malo tidesetoavgustovski „oslobodioci“ nas oslobađaju svake vrijednosti koje smo s mukom sticali. Prosto im ide od ruke. Zavuku je duboko u narodnu muku, i onda, kad lupeže otkriju, stvaraju buku i čine bruku iza koje  bi nevješto da se sakriju. Pritom se zaklinju u moral, čije značenje niti razumiju niti ih ičim dodiruje. Neću reći o kojoj se pretpolitičkoj grupaciji radi, jer mi je mrsko izgovoriti lažno ime koje koristi ova izopačena andergraund družina. Čije je stanište duboko dolje, i još dublje od najdubljeg. Domaće zlo nedostojno svakog poređenja. Izopačeno, nadobudno, izvitopereno, neznaveno, nepodnošljivo, sramotno. Društveno opasno i opako. Bez stila i bez bilo čega što se može prepoznati i bilo kako vrijednovati. Duboko je ispod svake sličnosti sa Orvelovim životinjskim carstvom, a opet ima elemenata zbog kojih bi se mogla izvući bilo kakva pretpostavka. Śetićete se čuvenog Incitatusa. Ne, pogriješili ste ako ste mislili da se radi o poslaniku. Ne zamjeram vam, jer je to davno bilo, ali treba razumjeti rimskog cara Kaligulu, trećeg po redu, koji je namjeravao svoga konja Incitatusa da proglasi konzulom. Nažalost, ubijen je prije nego što je uspio da provuče u Saboru ovo teledirigovano imenovanje.

I ako bi me pitali kakvu sam sličnost vidio između današnjeg doba i onog iz 12-te godine nove ere, reći ću vam: NIKAKVE. Zato što je Incitatus bio jedan od najpoštovanijih Rimljana. Njemu se nije zviždalo kad bi se pojavio na nekom javnom skupu, tj. areni đe je narod najčešće izbacivao uglas svoja  nezadovoljstva. Voljeli su ga i znali da cijene njegove napore i ogromne „zasluge“ za bolji i prosperitetniji Rim, za veće plate i penzije svakome, za besplatno i kvalitetno liječenje, za iskorjenjivanje  farmaceutske mafije koja ubija živote čak i osiromašenog središnjeg sloja, a ne samo onog daleko ispod crvene linije opstanka. I naravno, za veće cijene u trgovinama, kako bi se namirio proračun iz kojega će se uzimati i uzima i šakom i kapom. Zato ne čudi što je Incitatus živio bolje i od čuvenog italijanskog fašističkog grofa Ćana, koji je znao lijepo da uživa i da novac, odakle ga je  god uzimao, potroši u mondenskim zimskim odmaralištima duž Italije. Da ga do tamo  i natrag voze prestižni dvosjedi i četvorosjedi, o trošku zadovoljnog puka, i da ga čuvaju nadaleko čuveni rimski legionari. Onda bi za njega došli i vrćali ga doma punog nove energije koju je crpio iz energetskih napitaka dostupne samo vladajućem konglomeratu.

Zato što je bio „zaslužan“ i što je znao da se zakune ČASTI  MI, ovaj potencijalni konzul, u današnjem sistemu poslanik, ministar, premijer ili podpremijer, kad konzula nemamo, osim u diplomatiji, našto se ovo ne odnosi, dobio je izuzetne benefite. Konjušnica mu je sagrađena od danilovgradskog mermera, kažu istorijski  izvori čuvenih falsifikatora ala Raković kužine. Zidovi su joj bili ukrašeni umjetničkim slikama čuvenih majstora. A korito, đe su mu sipali da zoblje, od čiste slonovače. Njegova ogrlica nije bila srebrna sa zlatnim krstom, kakvu danas imaju pojedini iz Savjeta značajnih medijskih domaćinstava, već od dragog kamenja. Vodu su mu donosili u zlatnom vedru. I svašta su mu davali. Da ima. Da mu se nađe kad ide na putovanja. I obnavljali mu vozni park, sa najboljim konjima koje imaju samo rijetki imperatori. Da bi mogao bezbjedno stići do udaljenih destinacija.

Đe je jeftinije nego u Kolašinu ili na Žabljaku.

Istorija se ponavlja. I obnavlja običaje vladajuće vlastele. Jest da nema izvornog Incitatusa, ali ima gomila blijedih kopija. Tačno je da im vlast omogućava status, ali ljubav puka teško da će steći.
Znajući to, nastala je grčevita borba da se sačuva oteto. Valjda je jednom na prevaru dobijena vlast dovoljna garancija da ona bude stalna. Zato nam nijesu potrebni izbori, ni lokalni ni parlamentalni. Bili jednom, i dosta je.
Drugačije bi bila iznevjerena volja cijela naaaroooodaaaa, kako reče jedan sa dubokootezajućim dugouzlaznim akcentom iz nepomeničkih redova.

Kaligula našega doba, u zavjetrini vlastitog straha da ga politički ne smaknu s trona, pristaje na sve i svašta. Zauzvrat mu bače vojvode u korito od slonovače, da se nazoblje i da bude po volji svima iz struktura.
To je najbolje za sve da ostanu dugo, dugo tu đe jesu.
Pobrkala im je mirnodopska sanjarenja odlučna akademska zajednica.
Opasnost za moderne Incitatuse i pokušaji da se kopitima udara jače na sistemske obračune. U svim varijacijama. Čak i do one da se za bolje sjutra neprekidnoj vladavini vlasti, može činiti sve mimo zakona i pravde.
Pa kome opanci a kome  Incitatusi!