ĐEDOVA RAZGLEDNICA – ŽIVOT I STIHOVI RADOVANA STEVOVIĆA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Postoje pjesnici čija je misija ostaviti što dublji trag na književnoj sceni, ali postoje i oni drugi rijetki, plemeniti, čiji je najveći cilj ostaviti trag u ljudskim srcima. Radovan Savov Stevović pripadao je upravo tim drugim, skromnim glasovima koji govore srcem i čiji se stihovi ne pamte samo po ljepoti riječi već i po dubini osjećanja. Njegova zbirka dječjih pjesama Razglednice je intimna korespondencija, lični dnevnik duše, pisan kroz decenije, ispisivan na poleđinama razglednica koje je slao svojim unučadima s raznih mjesta. Ona je dokument života, svjedočanstvo ljubavi prema porodici, zemlji, jeziku. Zbirka Razglednice objavljena je 2024. godine u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja, pod pokroviteljstvom Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorice, dok je toplu atmosferu knjizi dao ilustrator Petar Đurčiković. Pjesme je pažljivo priredila autorova unuka, prof. dr Sofija Kalezić-Đuričković, koja je i ranije čuvala sjećanje na djeda kroz objavljivanje njegovog romana Biografija jedne žene (2015). Stevovićeve Razglednice nisu pjesme nastale u radnoj sobi. One su stihovi s puta, mali zapisi poslani najbližima kao dar srca, nježna veza između đeda i njegovih unučadi. Zato je ova zbirka posebna  jer nije planirana za javnost, već za intimni krug najbližih, što joj daje toplinu, autentičnost i trajnu vrijednost.

Stevovićeve Razglednice predstavljaju zbirku od ukupno 30 pjesama, koje đecu vode kroz svakodnevne motive – od porodičnog života i prirodnih pejzaža do moralnih lekcija i emocija djetinjstva. Njegov svijet je dječji jasan, šaren, iskren, ponekad smiješan, ponekad ozbiljan, ali uvijek topao.

Analizirajući pet reprezentativnih pjesama, jasno se vide sve kvalitete njegovog pjesničkog pristupa:

„Sneško“ – pjesma koja veliča timski duh, igru i zajedništvo kroz dječje oči. Pjesnik koristi živopisne opise („Ruke su mu crne k’o u odžačara“) kako bi djeci približio ljepotu zajedničkog stvaranja.

„Ne volim“ – jednostavna pjesma nabrajanja koja spontano prenosi moralnu poruku bez upućivanja, omogućavajući đeci da na intuitivan način razumiju dobro i loše.

„Kamiondžija“ – u pjesmi se javlja duboka dječja radoznalost prema svijetu odraslih, đe je kabina kamiona mali univerzum, pun tajni i detalja koji predstavljaju životno putovanje.

„Pismo“ – poetska razglednica iz rodnog kraja, koja đeci prenosi osjećaj pripadnosti, tradicije i ljubavi prema zavičaju. Duboko simbolična, ona povezuje generacije kroz emociju i nasljeđe.

„Pozdrav majci“ – emotivno najjača pjesma zbirke, dirljivi omaž majčinskoj snazi, požrtvovanju i ljubavi kroz teške životne i istorijske okolnosti. Ovdje dječja poezija prerasta u ozbiljnu literarnu refleksiju.

Pisati za đecu nije jednostavan zadatak to je možda najteži oblik poezije. Ona zahtijeva iskrenost, osjećajnost i pročišćenost jezika, ali prije svega ogromnu količinu ljubavi. Đeca intuitivno osjećaju autentičnost zato je dječja poezija važan pedagoški pristup koji oblikuje buduće generacije. Stevović nije pisao kao dijete, već kao odrasli koji duboko razumije dječju dušu. Njegova poezija za djecu je iskrena, ozbiljna, a opet nježna i vedra. U njegovim pjesmama nema površnosti, već duboka životna poruka prilagođena dječjem svijetu, što njegove stihove čini trajnim moralnim kompasom za mlade čitaoce. Stevovićeva poezija za djecu upravo posjeduje tu iskrenost, jednostavnost izraza i emotivnu jasnoću koja duboko dopire do mladih čitalaca. Kroz njegove pjesme djeca usvajaju vrijednosti, moralne norme, osjećaj za pravdu, zajedništvo, ekologiju, porodične veze i ljubav prema domovini. Stevović nije pisao kao dijete, već kao mudri odrasli čovjek koji je dobro poznavao dječju dušu. Znao je da djeca najbolje razumiju jasno rečene stvari, da osjećaju ono što je iskreno. Njegove pjesme su zato istovremeno razigrane i duboko edukativne, jednostavne i misaone, namijenjene djeci, ali pogodne za razgovor i razmišljanje odraslih.

Posebno mjesto zauzima pjesma „Lovćen“, koja simbolično predstavlja njegovu trajnu emocionalnu vezu s Crnom Gorom:

LOVĆEN

Lovćen moj, stijeno sveta,

iznad mora, iznad ljeta,

na tvom vrhu tišina gori,

a narod ti ime zbori.

U tebi spava Njegošev san,

u tebi vrišti crnogorski dan,

tvoje staze, tvoji vjetri,

još nas vode gdje smo sretni.

Lovćenska si misao jaka,

nad sudbinom svakog junaka,

neka pjesma vječno zbori:

Crna Gora – ti si Lovćen, gori.

Pjesma jasno otkriva Stevovićevu duboku vezu sa svojim korijenima, kulturom i crnogorskom tradicijom, naglašavajući trajnu ljubav i poštovanje prema svojoj domovini.

Radovan Savov Stevović rođen je 22. novembra 1910. godine u selu Kobilji Do – Cuce, u siromašnoj seljačkoj porodici. Školovao se na Trešnjevu i Cetinju, rano sarađujući sa značajnim listovima poput Težačkog prava. Tokom Drugog svjetskog rata bio je partizan i oficir, nosilac tri medalje za hrabrost, predlagan za narodnog heroja, dobitnik Partizanske spomenice 1941. godine. Nakon rata trajno se nastanio u Vojvodini, u mjestu Sekić kojem je dao ime Lovćenac, ostajući do kraja povezan s Crnom Gorom. Iza sebe je ostavio brojna književna djela, među kojima su posebno značajne: Tragom borbe proletera, Pjesme, Poema o seobi, Ratnicima palim za slobodu i Pjesme za djecu. Preminuo je 28. juna 1989. godine u Vojno-medicinskom centru u Meljinama, a sahranjen je u Lovćencu, zajedno sa suprugom Itanom i sinom Miloradom, prerano preminulim u sedamnaestoj godini života.

Radovan Stevović živio je književnost kao svoju najvišu vrijednost, spojivši život, djelo, ideale i riječi u jedno neraskidivo klupko ljudske i poetske mudrosti. Njegove Razglednice ostaju kao poruke ljubavi, istine i moralnosti generacijama koje dolaze, svjedočeći koliko poezija može biti bliska i važna – kao život sam.

Iako je na svojim plećima nosio teške životne ožiljke, ratne traume, surove uspomene i onu najdublju, neizlječivu ranu – rani gubitak voljenog sina Milorada, Radovan Stevović nikada nije pokleknuo pod teretom svoje sudbine. Umjesto da potone u bol, izabrao je da se uzdigne snagom pjesničkog pera, hrabro se suprotstavljajući životnoj oluji poput pravog crnogorskog gorštaka. U svojim dirljivim razglednicama, ispisanim sa pažnjom i nježnošću, slao je unučadima najljepše i najemotivnije poruke ljubavi, mudrosti i ohrabrenja, pretvarajući riječi u melem protiv tuge i život u testament topline i neuništive ljudske dobrote. Radovan je dušom i srcem bio i ostao borac, Katunjanin, Cuca i Crnogorac – jedan od onih rijetkih ljudi koji se u svakom vremenu i na svakom mjestu osjećaju moralnim čuvarima i svjetionicima čovječnosti. To su generacije koje nažalost polako nestaju, ali za sobom ostavljaju dubok i snažan trag, podsjećajući nas na dostojanstvo, plemenitost i čojstvo kao najveće ljudske vrline crnogoraca. Zato ovo podsjećanje na Radovana Stevovića nije samo dužnost i poštovanje prema velikom pjesniku i časnom čovjeku, već i duboka potreba da sačuvamo vrijednosti kojima je učio – ljubav, nježnost, moralnu čistoću i hrabrost življenja uprkos svemu. Njegove „Razglednice“su zavjet budućim generacijama, blago čija se vrijednost ne mjeri riječima, već dubinom osjećanja. U vremenima koja često zaboravljaju ovako posebne pojedince sjećanje na Radovana Stevovića ostaje svjetionik dostojanstva, čovjeka koji je pokazao da je poezija jedini put kojim se sigurno stiže do srca drugog čovjeka i do najiskrenijih emocija. Njegov život i djelo zato će trajati kao trajna potvrda da je riječ jača od prolaznosti i da iskrena ljubav prema porodici i domovini ostaje najsvjetliji primjer istinske čovječnosti.